Make your own free website on Tripod.com

Mrežni protokoli

 

TCP/IP

 

Povijest TCP/IP-a

U kasnim 1960-ima je u američkom ministarstvu obrane (U.S. Department of Defense - DOD) uočen narastajući problem s elektroničkom komunikacijom unutar ministarstva. Razmjena sve veče količine elektroničkih informacija među DOD osobljem, istraživačkim laboratorijima, sveučilištima i kooperantima je naišla na ozbiljnu zapreku. Zasebne su jedinice imale računalne sustave od različitih proizvođača računala, koji su koristili različite operativne sustave i različite mrežne topologije i protokole. Kako bi se te informacije mogle dijeliti? Za rješavanje je problema s različitom mrežnom opremom i topologijom bila zadužena Advanced Research Project Agency (ARPA). ARPA je osnovala savez sa sveučilištima i proizvođačima računala radi razvijanja komunikacijskih standarda. Taj je savez točno odredio i izgradio mrežu s četiri čvorišta koja je osnova današnjeg Interneta. Tijekom 1970-tih ta je mreža promijenjena prema nacrtu novog, osnovnog protokola (core protocol) koji je postao osnova za TCP/IP. Spominjanje TCP/IP-a zahtijeva sažeti uvod u Internet, golemu mrežu mreža koja omogućuje međusobnu komunikaciju računala iz cijelog svijeta.  Čvorišta uključuju sveučilišta, velike korporacije, istraživačke laboratorije iz SAD-a i drugih zemalja, škole, velike i male tvrtke i računala u vlasništvu pojedinaca. Eksplozija rasta World Wide Weba u posljednjih nekoliko godina potakla je širenje Interneta. Pored toga, Internet je i riznica za milijone shareware programa, novosti o svim temama, javnih okupljališta i razmjenu informacija, elektroničku poštu i drugo. Uporabom Telnet protokola moguća je daljinska prijava na bilo koji računalni sustav na mreži. Zahvaljujuči velikom broju međupovezanih sustava moguće je dijeliti goleme računalne resurse, omogućivši izvršavanje velikih programa na udaljenim sustavima.

 

Stog TCP/IP protokola

Stog TCP/IP protokola predstavlja mrežnu arhitekturu sličnu mrežnom modelu ISO OSI. Slika 3. prikazuje mapiranje TCP/IP slojeva na stog ISO protokola. TCP/IP ne radi velike razlike izme|u gornjih slojeva stoga protokola kao što to čini OSI. Gornja

su tri OSI sloja približno jednakovrijedni procesnim protokolima za Internet.

 

 
                         

                            

 

                                                  Slika 3. Usporedba OSI I TCP/IP

 

 

Razina pristupa mreži

Razina pristupa mreži, najniža razina TCP/IP arhitekture, obavlja funkcije prve dvije razine ISO OSI modelai odgovorna je za realizaciju komunikacije između dva uređaja u mreži. Podatke primljene od druge, mrežne razine prilagođava fizičkom mediju vode i računa o svojstvima mrežnih uređaja. Na ovoj se razini IP paket s druge razine postavlja u okvire koji se šalju preko mreže, te se obavlja preslikavanje IP adrese uređaja na  mreži u njegovu fizičku adresu. Protokoli prve razine TCP/IP modela su:

• Ethernet protokol kojim je definirano povezivanje lokalnih mreža zasnovanih na različitim tipovima  fizičkog medija, pri različitim brzinama prijenosa, uz četir formata Ethernet okvira trenutno u primjeni (Ethernet II, Ethernet 802.3, Ethernet 802.4 i SNAP Ethernet).

• SLIP (Serial Line Internet Protocol), RFC 1 055 - de facto standard za prijenos IP paketa preko

modemskih veza koje podržavaju TCP/IP protokol

• PPP (Point to Point Protocol), RFC 1 548 - standard za prijenos podataka preko modemskih veza

 

Mrežna (Internet) razina

Mrežna razina TCP/IP modela Interneta omogučava uspostavu logičke veze između dva uređaja koja žele komunicirati. Osnovni protokol te razine je IP (Internet Protocol, RFC 79 ). Uređaji se prepoznaju preko 32-bitnih IP adresa koje imaju dva dijela: mrežni broj i broj računala. Mrežna razina prenosi podatke unutar TCP/IP modela, tj. prihva a ih od razine pristupa mreži i predaje prijenosnoj razini, izdvajaju i i analiziraju i svoje zaglavlje. Osnovna jedinica podataka na ovoj razini jest paket. Osim IPa, me u osnovne protokole mrežne razine ubrajaju se i:

• ICMP (Internet Control Message Protocol, RFC 792)

• ARP (Address Resolution Protocol), RFC 826 - protokol za određivanje adresa koji IP adresu zamijeni Ethernet adresom kartice, tj. fizičkom adresom

• RARP (Reverse Address Resolution Protocol), RFC 903 - Ethernet adresu zamijeni IP adresom; primjenjuju ga računala bez čvrstih diskova za doznavanje vlastite IP adrese prilikom inicijalizacije

• DHCP (Dynamic Host Configuration Protocol), RFC 1 53 - omogučava dinamičku dodjelu  raspoloživih IP adresa uređajima na mreži.

 

Prijenosna razina

Prijenosna razina osigurava vezu dva uređaja u bilo kojim dijelovima mreže i predstavlja sponu u komunikacijskom modelu između mrežne i korisničke razine. Mrežna razina iz svog zaglavlja saznaje kojem protokolu prijenosne razine treba predati podatke, a prijenosna razina na osnovu podataka u svom zaglavlju podatke prosljeđuje točno određenoj usluzi korisničke razine. Dva su osnovna na ina prijenosa podataka te razine - s i bez uspostave logičkog kanala, a izbor ovisi o tipu i veličini poruke. Prijenos s uspostavomlogičkog kanala (spojevni) osigurava pouzdanu isporuku podataka do odredišta uz što manje gubitaka i što

manje pogrješaka i primjenjuje se kod prijenosa korisni kih podataka. Prijenos bez uspostave logičkog

kanala (bespojni) primjenjuje se kod prijenosa upravljačkih poruka. Dva najznačajnija protokola te razine su:

• TCP (Transmission Control Protocol), RFC 793, spojevni, za vezu s detekcijom i korekcijom pogrješaka

• UDP (User Datagram Protocol), RFC 768 za bespojne komunikacije bez detekcije i korekcije pogrješaka.

Programeri mogu odabrati protokol koji najbolje odgovara njihovoj aplikaciji.

 

 

 

Korisnička razina

Korisničku razinu čine programi i procesi koji svoje zahtjeve ili podatke predaju izravno protokolima prijenosne razine. Dijelimo ih na dvije osnovne grupe ovisno o tome koji protokol koriste na prijenosnoj

razini. TCP koriste protokoli:

• Telnet - protokol mrežnog terminala (Network Terminal Protocol) koji omogučava prijavljivanje za rad na udaljenom računalu u mreži

• FTP protokol za prijenos datoteka (File Transfer Protocol) za prijenos podataka između računala u mreži

• SMTP (Simple Mail Transfer Protocol), protokol za prijenos elektroničke pošte,definira slanje pošte lokalnog računala bilo kojem računalu u mreži, te prijem pošte upućene računalu u lokalnoj mreži i njeno prosljeđivanje lokalnim programima za obradu pristigle pošte. Protokoli druge skupine koriste UDP. Oni često obavljaju funkcije koje se izvršavaju neovisno o aplikacijama korisnika i za koje korisnik ne mora ni znati, a potrebne su za rad mreže. Takvi su protokoli:

• DNS (Domain Name Service, RFC 1 035) - aplikacija koja preslikava IP adresu nekog uređaja na mreži u njemu dodijeljeno ime

• RIP (Routing Information Protocol, RFC 1 058) - protokol za usmjeravanje informacija; koriste ga uređaji na mreži kada razmjenjuju informacij vezane za usmjeravanje paketa kroz mrežu

• NFS (Network File System, RFC 1 094) - mrežni datoteč ni sustav; protokol omogučava dostupnost direktorija i datoteka različitim računalima na mreži. Oba protokola prijenosne razine, a time i obje skupine aplikacija korisničke razine koriste IP i/ili ICMP protokole na mrežnoj razini. Protokoli ne moraju nužno koristiti TCP ili UDP. Takav je EGP (Exterior Gateway Protocol, RFC 904) –protokol vanjskog poveznika koji definira povezivanje dva me usobno neovisna sustava s vlastitom upravom (autonomous systems).

 

 

IP adrese

Internet Protocol zahtijeva da svaki uređaj na mreži ima dodijeljenu adresu. Ta je adresa, poznata kao IP adresa, organizirana kao slijed od četiri okteta. Svaki od tih okteta definira jedinstvenu adresu, s dijelom adrese koji predstavlja mrežu (neobavezno i podmrežu) i s drugim dijelom koji predstavlja određeni čvor na mreži. Nekoliko adresa ima posebno značenje na Internetu:

Adresa koja počinje s nulom upućuje na lokalni čvor unutar njegove trenutne mreže. Na primjer, 0.0.0.23 upućuje na radnu stanicu 23 na trenutnoj mreži. Adresa 0.0.0.0 upućuje na trenutnu radnu stanicu.

Povratna (loopback) adresa, 127, važna je u pronalaćenju grešaka i mrežnoj dijagnostici. Mrežna adresa 127.0.0.0 je lokalna povratna adresa unutar radne stanice.

Adresa ALL (za sve) je predstavljena uključivanjem svih bitova, što po oktetu daje vrijednost 255. Tako 192.18.255.255 šalje poruku svim čvorovima na mreži 192.18.

Slično tome, 255.255.255.255 šalje poruku svakom čvoru na Internetu.

Te su adrese važne za multicast poruke - koje se istovremeno šalju na više adresa, kao i za objave usluga.

 

Klase IP adresa

IP adrese su doznačene u rasponima koje nazivamo klasama, ovisno o aplikaciji i veličini organizacije. Tri su najčešće klase A, B i C. Te tri klase predstavljaju broj lokalno doznaćivih bitova raspoloživih za lokalnu mrežu. Tablica 23.4 prikazuje odnose između različitih klasa adresa, raspoloživi broj čvorova i početne postavke adrese.

           

           Klasa             Raspoloživi čvorovi          Početni bitovi            Polazna adresa

 

 

            A                             167.772                              0xxx                         0-127

 

           B                              65.536                                 10xx                       128-191     

 

           C                                 256                                    110x                      192-223     

 

            D                                                                           110x                      224-239

 

            E                                                                           1111                       240-255                                        

 

Mreže klase A imaju najznačajniji bit prvog okteta 0, čime je određeno da preostalih sedam bitova prvog okteta čine mrežni, a naredna tri okteta broj računala. Ukupno može biti 1 26 mreža klase A, a u jednoj mreži može biti 65.536 računala. Moguće IP adrese su 1 .0.0.0 do 1 26.255.255.255. Klasa A predviđena je za mreže s velikim brojem računala, kakvih je u svijetu malo. Većina mreža pripada klasama B ili C.

Za IP adrese u klasi B najznačajniji oktet počinje bitovima 1 0, mrežni broj određuje narednih 1 4 bitova, a treći i četvrti oktet definiraju broj računala. Raspoložive IP adrese klase B su 1 28.0.0.0 do 1 9 .255.255.255. Najviše može biti 1 6.384 (2 1 4 ) mreža klase B, a u jednoj mreži može biti od 256 do 65.536 ra unala.

Klasa C poćinje bitovima 11 0 u najznačjnijem oktetu, mrežni broj proteže se zaključno s trećim oktetom, a može biti do 256 računala. Najviše je mreža klase C, a može ih biti 2.097.1 52, tj. 2 2 mreža. Raspoložive IP adrese su 1 92.0.0.0 do 223.255.255.255.

Klasa D rezervirana je za grupne (multicast) adrese koje počinju bitovima 111 0 prvog okteta. Ima ih ukupno 2 28 . Grupne se adrese primjenjuju za aplikacije gdje jedan pošiljatelj šalje grupi primatelja, pri čemu se multiplikacija paketa obavlja u usmjerivačkim uređajima u točki razdvajanja prema pošiljateljima. U jednom trenutku na jednoj fizičkoj vezi postoji samo jedan paket grupne adrese odredišta. IP adrese ovih klasa su globalno jedinstvene, što mreže i računala čini javnima. U svakoj klasi postoje neke IP adrese posebne namjene, tzv. rezervirane adrese, koje se ne dodjeljuju računalu na mreži. IP adrese mreža s posebnim značenjem su:

• adresa 0 klase A (0.0.0.0) koja označava podrazumijevani put (default route). Toj adresi poslužitelj ili usmjernik prosljeđuje primljeni paket čije mu je odredište nepoznato.

• adresa 1 27..0.0 klase A, koja se uzima kao adresa povratne petlje (loopback address) i koristi za provjeru rada računala u mreži, jer se podaci poslani na tu adresu vračaju natrag istom računalu. Naziv računala koji odgovara ovoj adresi je lokalno računalo (localhost).

 

Rezevirane adrese računala su:

• adrese svih mrežnih klasa sa svim bitovima broja računala u nuli - označava samu mrežu; npr. adresa 1 6 .53.0.0 odnosi se na mrežu 1 6 .53 klase B.

• adrese sa svim bitovima broja računala u jedinici je univerzalna adresa (broadcast) i paket upučen na tu adresu isporučuje se svim računalima na toj podmreži. Npr. poruka poslana na 16 .53.255.255 bit će dostavljena svim računalima u mreži 16 .53.0.0.

IP adresa označava mrežno sučelje i uređaji s više sučelja (prospojnici, usmjernici, poveznici) za svako od njih imaju razli itu IP adresu. IP protokol za usmjeravanje koristi mrežni dio IP adrese, a puna adresa gleda se tek kad paket stigne do odredišne mreže. Problem IP na ina adresiranja je u premalom broju raspoloživih blokova IP adresa, s obzirom na broj računala u Internetu i tendencije njegovog povećavanja. U početku je 32-bitna riječ izgledala dovoljno velika za sve buduće potrebe adresiranja. Podjela IP adrese na adresu mreže i adresu računala omogućila je vrlo efikasno administriranje adresa i usmjeravanje paketa. Međutim, u praksi je veliki broj adresa računala unutar dodijeljenog bloka adresa ostao neiskorišten, jer je svaki korisnik uzimanjem jedne mrežne klase rezervirao veliki broj pojedinačnih adresa za svoje buduće potrebe. Ovaj problem pokušava se riješiti na nekoliko naćina:

• dijeljenjem adresnog prostora neke klase na manje blokova primjenom mrežnih adresnih maski,

• ujedinjavanjem susjednih blokova neke klase u jednu veću klasu (C u B)

• korištenjem skrivenih podmreža (intranet) s privatnim adresama i

• novom verzijom IP protokola, koja bi u zaglavlju paketa nosila adresu dovoljne duljine.

IPv6 uvodi novi sustav adresiranja od 128 bitova umjesto dosadašnjih 32 kod IPv4. Nastoji omogućiti prevođenje postoje ih adresa u novi format kako bi se izbjegla ponovna dodjela adresa svim uređajima na mreži. Nedostatak adresiranja po IPv6 jest robustnos i potreba za složenijim obradama uređaja na krajevima mreže. Trenutno se na Internetu primjenjuje IPv4.

 

Podmreže i mrežne maske

Subnetting (dijeljenje mreže) je razdjeljivanje velike logičke mreže u manje fizičke mreže. Među razlozima dijeljenja mreže mogu biti električka ogranićenja mrežne tehnologije, želja za razdjeljivanjem radi jednostavnosti stavljajući zasebnu mrežu na svaki kat zgrade (ili u svaki odjel i za svaku aplikaciju) i potreba za povezivanjem udaljenih lokacija s vrlo brzom linijom. Tako nastale mreže su manji dijelovi cjeline i s njima je lakše upravljati. Manje podmreže međusobno komuniciraju preko prolaza i usmjerivača. Organizacija može imati i nekoliko podmreža koje su fizički na istoj mreži radi logičkog razdjeljivanja mrežnih funkcija na radne skupine. Pojedinačne su podmreže dijelovi cjeline. Pretpostavimo da je mreža klase B podjeljena na 64 zasebne podmreže. Za postizanje se ovog dijeljenja mreže IP adresa promatra u dva dijela: mreža i domaćin. Mrežni dio (NETWORK) postaje dodijeljena IP adresa i informacijski bitovi podmreže. Ti su bitovi, u suštini, uklonjeni iz domaćinskog dijela (HOSTS) adrese. Za mrežu klase B je dodijeljeno 16 bitova. Podmrežni dio dodaje 6 bitova, za ukupno 22 bita radi razlikovanja podmreže. Rezultat je tog dijeljenja 64 mreže s 1.024 čvorova u svakoj. Mrežni dio može biti veći ili manji, ovisno o željenom broju mreža ili broju čvorova po mreži. Postavljanje je podmrežne maske stvar utvrđivanja gdje mrežna adresa završava i adresa domaćina počinje. Podmrežna maska sve jedinice sadrži u mrežnom polju, a sve nule u polju domaćina. Pretpostavimo da je mreža klase C sastavljena od sljedećeg:

N = network (mreža)

H = host (domaćin)

NNNNNNNN.NNNNNNNN.NNNNNNNN.HHHHHHHH

Svako mjesto predstavlja zasebni bit u 32-bitnom adresnom prostoru. Ako će ta mreža klase C biti razdijeljena u četiri mreže klase C, uzorak će nalikovati sljedećem:

NNNNNNNN.NNNNNNNN.NNNNNNNN.NNHHHHHH

Podmrežna će maska izgledati ovako:

11111111.11111111.11111111.11000000

 

 

Internet protokol i usmjeravanje

 

Usmjeravanje (routing) se na Internetu u osnovi obavlja korštenjem tablica koje opisuju spojište (interface) treba upotrijebiti da bi se došlo do odredišta. Postoje različite metode za promjenu i nadopunu tablica koje će biti spomenute. Međutim, da bi se omogućila promjena i nadopunjavanje tablica postoje posebni protokoli za podršku.

 

 

 

 

Protokoli za podršku

 

Protokoli za podršku su namijenjeni preusmjeravanju paketa, proslijeđivanju poruka o greškama i pretvaranju IP adresa u adrese pogodne za niže slojeve mreže. Oni ne upravljaju usmjeravanjem paketa, ali ih koriste drugi protokoli koji se bave usmjeravanjem paketa.

 

Internet Control Message Protocol (ICMP)

 

ICMP (RFC 792) je protokol mrežne razine i sastavni dio IP protokola, iako se ponaša kao protokol više razine šaljući svoje poruke preko IP protokola. Osnovna namjena ICMP protokola jest osigurati nadzor i kontrolu prijenosa podataka do odredišta, s obzirom da to IP protokol ne osigurava. ICMP šalje poruke koje osiguravaju kontrolu toka, prijavu pogreške, pojavu alternativnog puta do odredišta i druge informacije namijenjene samoj TCP/IP programskoj podršci. Time nije osiguran pouzdani prijenos podataka, već to treba osigurati protokol više razine. Poruke se šalju samo kao odgovor na poslane IP, ali ne i ICMP pakete. U slučaju gubitka ICMP poruke, ne generira se nova ICMP poruka o nastaloj pogrešci. ICMP poruke se šalju koriste i osnovno IP zaglavlje. Prvi oktet polja podataka IP paketa defnira tip ICMP poruke, čime je određen format ostatka podataka. Vrijednost polja protokola za ICMP poruku je 1 . Svaka ICMP poruka sadrži i IP zaglavlje poruke o čijem gubitku izvještava, te prvih 64 bita podataka originalnog paketa.

 

ICMP generira osam različitih poruka, od kojih tri zahtjevaju odgovor:

odredište nedostupno (Destination Unreachable) - šalje se kad nije moguće uspostaviti vezu ili pronaći put do odredišnog računala, kao i u slučaju da odredišno računalo ne može prepoznati koja se usluga od njega traži (ne prepoznaje "port", odnosno uslugu protokola više razine); ako je nedostupna mreža ili računalo, poruku šalje usmjerivački uređaj, a ako nije prepoznata usluga - odredišno račnalo. Ista poruka šalje se i u slučaju kad paket, označen kao nedjeljiv, ne može proći nekim segmentom mreže.

istek vremena (Time Exceeded) - šalje se kad je paket odbačen jer je polje "vrijeme života" postalo jednako nuli. Koristi se za određivanje puta kroz mrežu.

problem s parametrima (Parametar Problem) - poruku generiraju usmjernik ili odredišno računalo kad paket treba odbaciti jer usljed problema s parametrima u zagljavlju ne mogu završiti obradu paketa.

blokiranje izvorišta (Source Quench) - generira se kad paketi stižu brže nego što ih odredište može obraditi, pa usmjerivački uređaj ili odredišno računalo šalju pošiljatelju ICMP poruku za privremeni prekid slanja paketa. Ovaj mehanizam pokazao se štetnim, pa je isključen.

preusmjeravanje (Redirection) je ICMP poruka koju šalje usmjerivač kad u svojoj tablici puteva nađe drugi put do odredišta kojim se postiže veća pouzdanost ili brži prijenos. Jedini uvjet koji mora biti zadovoljen jest da se i taj drugi usmjerivački uređaj nalazi na istoj mreži.

echo zahtjev i echo odgovor (Echo Request/Echo Reply) je par poruka kojim se saznaje je li odredište aktivno. Adrese izvorišta i odredišta zahtjeva zamjene mjesta u odgovoru. Poruke koristi naredba ping.

vrijeme i odgovor vremena (Timestamp/Timestamp Reply) šalju se kad je potrebno odrediti za koje vrijeme se poruka preko odredišta vrati do izvorišta (Round Trip Time).

zahtjev za informacijom i odgovor na informaciju (Information Request/Information Reply) koriste se za doznavanje adrese vlastite mreže. Minimalna duljina ICMP poruke je 56 okteta: 20 (IP zaglavlje) + 8 (ICMP zaglavlje) + 20 (IP zaglavlje originalne poruke) + 8 okteta (originalni paket).

 

 

Adress Resolution Protocol (ARP)

 

Ovaj protokol pretvara IP adresu u odgovarajuću adresu sloja veze (datalink layer) u sklopu lokalne mreže. Prvo se koristi emitiranje (broadcasting) IP adresa nakon čega se čeka odgovor od nekog računala. Nakon što se primi odgovor na par IP adrese i adresa sloja veze se privremeno sprema (na neki određeni vremenski interval). Na taj se način spriječava stalno emitiranje koje može dosta opteretiti mrežu. Da bi se ARP koristio sloj veze mora omogućiti emitiranje poruka kao što to omogućava npr. ethernet.

 

Reverse Adress Resolution Protocol (RARP)

 

RARP obavlja obrnuto pretvaranje: iz adrese sloja veze u IP adresu. Naročito je koristan kod stanica bez diska koje kod podizanja trebaju saznati svoju IP adresu.

 

Protokoli za usmjeravanje (routing)

 

Protokoli za usmjeravanje odlučuju o usmjeravanju paketa na razini mreže. Internet usmjerivači (router-i) mogu biti dio autonomnog sustava ili AS-a. AS je skup usmjerivača koji su pod istom administracijom. Takvi usmjerivači koriste isti protokol za usmjeravanje nazvan Interior Gateway Protocol (IGP). Postoje različiti IGP-i, ali svi usmjerivači u AP-u koriste isti. Da bi mogli komunicirati međusobno, AS-ovi koriste External Gateway Protocol (EGP). Taj protokol ne zan detalje o usmjeravanju unutar samog AS-a. IGP bi mogao biti predstavljen u telefoniji lokalnom centralom, dok EGP odgovara međugradskoj telefonskoj centrali.

 

Uobičajeno usmjeravanje (defaul route)

 

Većina računala ima samo jedno mrežno spojište i većina lokalnih mreža posjeduje samo jedan usmjerivač koji ih povezuje s vanjskim svijetom. Prema tome, sva računala na lokalnoj mreži trebaju samo jednu uobičajenu rout (default route) koja usmjerava pakete preko usmjerivača u vanjski svijet.

 

 

 

 

Routing Information Protocol

 

RIP je najstariji protokol za usmjeravanje koji se uobičajeno primjenjuje na Internetu. Razvijen je za lokalne mreže i zasniva se na emitiranju (broadcasting)

 

Open Shortest Path Finder (OSPF)

 

OSPF će vjerovatno postati standardni IGP protokol. Pri usmeravanju promete OSPF uzima u obzir brzinu veze kao i stanje veze, a ima mogućnost dijeljenja prometa za isto odredište po različitim putevima radi boljeg iskorištenja veza.

 

Exterior Gateway Protocol (EGP)

 

EGP je prvi inter-AS protokol namijenjen povezivanju AS-a sa jednim sredipšnjim AS-om. On pretpostavlja da središnji AS zna sam kako upućivati podatke drugim AS-ovima. EGP uzima u obzir samo dostupnost, a ne brzinu i opterećenost veze.

 

Border Gateway Protocol (BGP)

 

BGP je noviji inter-AS protokol koji je nadogradnja EGP-a. On je također protokol dostupnosti, ali omogućava složenije toppologije mreže od zvjedzdaste sa centralinm AS-om koji pdržava EGP.

 

Protokoli na  nivou prijenosa

 

Postoje dva osnovna protokola koja su povezana sa IP-om: TCP i UDP.

 

Transmission Control Protocol (TCP)

 

TCP je pouzdan protokol jer za svaki poslani segment očekuje potvrdu prijema (ACK - Acknowledgment). Ako nakon isteka određenog vremenskog intervala pozitivna potvrda ne stigne, ili stigne informacija o netočno primljenim podacima, prijenos se ponavlja sve dok ne stigne pozitivna potvrda prijema.

TCP je spojevni protokol (connection-oriented), osigurava vezu sa spajanjem, uspostavlja logičku vezu ili virtualni kanal između dva krajnja uređaja. Uspostavi veze prethodi razmjena tri segmenta s upravljačkim informacijama u procesu koji se označava kao trostruko rukovanje (three-way handshake). Pozivajuće računalo prvo šalje sinkroniziraju u poruku SYN kojom obavijesti drugo računalo da želi s njim komunicirati i pošaljesvoj redni broj (Sequence Number), a to je broj od kojeg predajna strana poćinje označavati segmente koje šalje. Redni brojevi se koriste kako bi se sa uvažio pravilan slijed podataka. Pozvano računalo odgovara šaljući segment koji sadrži potvrdu prijema ACK (Acknowledgment) i SYN. Tim segmentom pozvano računalo potvrđuje prijem poziva i pošalje pozivajućem računalu svoj redni broj. Na kraju, pozivajuće računalo pošalje segment kojim potvrđuje prijem segmenta pozvanog računala i šalje svoje prve podatke. Nakon te razmjene, TCP pozivajućeg računala zna da je udaljeno računalo aktivno i da je spremno primiti podatke. Čim se veza uspostavi, podaci se mogu prenositi. Kad se prenesu svi podaci, dva ure aja trostrukim rukovanjem razmjenjuju segmente s kontrolnim informacijama, koji sadrže FIN (Final) bit i kojim se veza prekida (zatvara), jer pošiljatelj nema više podataka za odredišno računalo.

TCP osigurava pravilan tok podataka, oznaćavaju i redni broj segmenta u poruci. Broj prvog segmenta može biti bilo koji, iako je najčešće nula. Stizanje segmenata poruke na odredište potvrđuje poruka ACK, na osnovu koje izvorište prima informaciju koliko je ispravnih segmenata do tada primljeno, te koliko ih se još može

primiti. Na potvrdama prijema temelji se kontrola toka i određuje dinamika daljnjeg slanja podataka odredištu. Potvrđeni broj, kojeg nosi ACK, je redni broj posljednjeg okteta kojeg je udaljeno računalo ispravno primilo. Udaljeno računalo ne mora slati potvrdu prijema za svaki primljeni paket. Prema standardu, pošiljatelj može smatrati da su ispravno primljeni svi okteti zaključno s onim na kojeg ukazuje potvrđeni broj. Polje prozor (Window) u zaglavlju segmenta sadrži broj okteta koje udaljeno računalo još može primiti, pa predajno računalo može slati segmente sve dok ukupni broj okteta ne bude veći od broja okteta upisanih u polju prozor. Prijemno računalo mijenja velićinu prozora nakoln svakog okteta koji primi i tako nadzire tok podataka. Kad je velićina prozora jednaka nuli, predajno računalo treba prekinuti slanje paketa dok ne dobije segent u kojem je velićina prozora veća od nule.

Karakteristike TCP protokola:

· Kontrola toka podataka (Flow Control) - omogućuje da dva komunicirajuća sustava prate transmisiju paketa i na taj način spriječe gubljenje paketa i tzv. overflow, što znači da stanica koja emitira pakete pošalje više paketa nego što ih prijemna stanica može primiti
·Potvrđivanje primitka paketa (Acknowledgement) - stanica koja emitira podatke od prijemne stanice dobiva povratnu informaciju o prispjeću paketa               · Sekvenciranje s kraja na kraj (End-to-end sequencing) - omogućuje da paketi dolaze u ispravnom poretku je dan iza drugog tako da ih odredišna stanica ne mora svrstavati.
·Checksumming - metoda kojom se provjerava i osigurava integritet paketa     · Retransmisija - ponovo se šalju paketi koji su izgubljeni ili neispravni.

 

User Datagram Protocol (UDP)

 

User Datagram Protocol, RFC 768 je protokol prijenosne razine koji koristi IP protokol, a omogućava protokolima više razine slanje poruka drugim programima uz minimalno korištenje mehanizama protokola. Temeljen je na bespojnom prijenosu, ne garantira sigurnu isporuku podataka i ne preporu a se za primjenu aplikacijama kojima je bitna sigurna i pouzdana isporuka. UDP osigurava točan prijenos unutar ra čunala, tj. podaci dođu do viših slojeva onakvi kakvi su primljeni s mreže.

Postoji nekoliko slučajeva kada se za prijenos poruka koristi UDP, a ne TCP protokol

• potrebno poslati manji blok podataka, velićine jednog paketa, pa je jednostavnije i brže prenositi samo podatke (uz UDP zaglavlje), bez dodatnih kontrola, a u slučaju pogrešnog prijema poslati ponovno;

• slanje upita jednog računala drugom uz ponavljanje upita ako odgovor ne stigne nakon isteka određenog vremenskog intervala; na upit se također može odgovoriti primjenom UDP protokola;

• prijenos podataka aplikacija koje imaju vlastite tehnike osiguravanja pouzdanog prijenosa, ili su manji gubici dozvoljeni. UDP dodaje znatno manje zaglavlje, što cijeli datagram koji predaje mrežnoj razini čini manjim. U zaglavlju UDP datagrama nalaze se 16-bitne adrese izvorišnog i odredišnog broja usluge, informacija o duljini cijele poruke, te zbroj na osnovu kojeg se obavlja provjera je li poruka ispravno primljena. Minimalna duljina UDP zaglavlja je 8 okteta.

UDP protokol koriste protokoli NFS (Network File System, RFC 1 094), SNMP (Simple Network Management Protocol, RFC 11 57).

 

 

Upravljanje simboličkim imenima i osnovni servisi

 

Većina Internet servisa visoke razine zahtijeva pretvaranje tekstualnih (ili simboličkih) imena u IP adrese. Među osnovne servise spada i usklađivanje vremena.

 

 

 

Domain Name Service (DNS)

 

Internet standad DNS pretvara imena računala kao što je to jagor.srce.hr u IP adrese kao što je 161.53.120.3 . To je najviše upotrebljavana usluga na Internetu. DNs je hijerarhijski organiziran kao stablo. Redudantni name serveri odgovarau na zahtjeve korisnika za pretvaranje imena u adrese. Protokol određuje kako DNS klijenti (DNS clients) postavljaju upite DNS serverima kao i način na koji DNS serveri komuniciraju međusobno.

 

Network Information Services (NIS)

 

NIS tvrtke Sun Micorsystems također omogućava pretvaranje imena u adrese. Međutim ima i mogućnost pretvaranja korisničkih imena u oznake, kao i druge slične usluge. Iako ima prednosti koristi se samo u lokalnoj mreži dok se u WAN-ovima koriste DNS.

 

 

Network Time Protocol (NIS)

 

NTP omogućava održanje istog vremena na svim računalima u nekom dijelu mreže.

 

Servisi za komuniciranje

 

Servisi za komuniciranje u osnovi služe za komunicirane među ljudima koji koriste računala povezana u mrežu

 

Elektronska pošta

 

Najčešće upotrebljavan servis za komuniciranje je upravo elektronska pošta (e-mail). Da bi se napisala poruka koristi se korisnički agent (user agent) ili UA. Da bi se poruka prenijela potreban je agent za prijenos poruke (message transfer agent) ili MTA.

 

 

 

Simple Mail Transfer Protocol (SMPT)

Simple Network Management Protokol  SNMP - (RFC 1157/1158) je standardni i vrlo raširen protokol za upravljanje i administriranje mreže koji služi za prikupljanje informacija o subjektima na mreži i šalje ih administratoru. SMPTse naslanja na User Datagram Protocol , UDP. Svaki uređaj u mreži implementira SNMP agenta, točnije programski modul koji prikuplja informacije o tom uređaju u mreži, njegovim karakteristikama, o prometnom opterećenju, grešakama, protoku podataka i slično.

Upravljačka konzola prikuplja podatke od SNMP agenata na svakom pojedinom upravljivom uređaju i pohranjuje ih na organizirani način u bazu podataka koja se naziva Management Information Base (MIB). Zapisi u MI B bazi su jedinstvenog formata tako da SNMP upravljačke jedinice mogu te informacije o upravljivim uređajima u mreži prezentirati sistem administratoru na upravljačkoj konzoli.

Neki mrežni uređaji ne raspolažu resursima za odvijanje SNMP agentskog programa pa zbog toga postoje tzv. Proxy agenti tj. uređaji koji obavljaju monitoriranje uređaja i opskrbljuju ga s SNMP funkcijama.

 

 

Mulitpurpose Internet Mail Extensions (MIME)

 

MIME je proširenje standarda za elektroničku poštu koje imigućava prijenos i drugih podataka osim standardnih 7-bitnih znakova. To se postiže na taj način da se dio poruke označi kao posebno kodiran.

 

Network News Transfer Protocol (NNTP)

 

NNTP je uobičajen protokol za razmjenu USENET vijesti među računalima na Internetu. Klijenti čitaju i šalju vijesti korištenjem servera za vijesti (news server). (USENET vijesti su skupne diskusije o određenim temama nazvanim grupama vijesti (news groups).  Kada se postave vijesti na neko računalo korisnici mogu lakše raspljati određene teme.)

 

Servrisi za dijeljenje resursa

 

Osnovna uloga prve mreže sa razmjenom paketa, ARPANET-a je bilo dijeljene resursa i pristup udaljenim resursima kao što su superračunala i poslužitelji datoteka preko mreže. Tri najupotrebljavanija protokola na Internetu su SMPT za komunikaciju elektronskom poštom i dva protokola za dijeljenje resursa FTP i TELNET. To su ujedno i protokoli koji se zahtijevaju od računala poslužitelja na Internetu.

 

Prijenos datoteka

 

Najjednostavniji način za pristup do datoteke koja se nalazi na udaljenom poslužitelju je kopiranje njenog sadržaja na lokalni poslužitelj. U tu svrhu postoje dav protokola.

 

 

 

 

File Transfer Protocol (FTP)

 FTP je protokol za prijenos datoteka, definiran u RFC 959. FTP protokol koristi dvije odvojene istovremene TCP veze, jednu za upravljanje (priključni broj usluge 21), a drugu za prijenos podataka (20). Za upravljačku vezu, FTP radi po specifikaciji telnet protokola. Upravljačka veza se koristi za prijenos naredbi i odgovora na naredbe. Podaci se prenose samo preko podatkovne veze. Pri prijenosu podataka mora se voditi računa o formatu podataka. Za prijenos tekstualnih podataka definira se ascii na in prijenosa (podrazumijevan pri uspostavi veze), odnosno binarni - za prijenos binarnih podataka.

FTP omogučava prijenos podataka između dva računala, od kojih jedno može biti lokalna radna stanica na kojoj korisnik radi, a druga udaljeno računalo, ili se može raditi o dva udaljena računala. Također, prijenos datoteka korisnik može obavljati izme u dva računala na kojima ima svoj korisnićki račun, na primjer u slučaju kad želi svoje datoteke prebaciti s jednog udaljenog računala na drugo.

 

Udaljeno prijavljivanje

 

Da bi se koristile mogućnosti udaljenog računala, potrebno se na njega prijaviti. Da bi ta prijava bila jednaka kao da je računalo lokalno, koriste se slijedeća dva protokola.

 

TELNET (virtual terminal protocol)

 

Telnet je protokol korisničke razine koji omogućava prijavu za rad na udaljeno računalo. Definira pravila za povezivanje korisnikove tipkovnice i ekrana na klijent sustavu s komandnim interpreterom na udaljenom poslužitelju. Osnovna svrha telnet protokola jest osigurati da poslužitelji i klijenti ne moraju čuvati informacije o terminalskim karakteristikama onog na drugom kraju veze.

Sastoji se iz tri cjeline - protokola za uspostavu veze (ICP - Initial Connection Protocol), definicije mrežnog virtualnog terminala (NVT - Network Virtual Terminal) i definicije kontrolnih signala koji se prenose skupa s podacima. Podaci se prenose 7-bitnim ASCII kodom, preko uspostavljene TCP veze. Telnet protokol koristi priključni broj usluge 23. Opći oblik naredbe telnet je:

 

telnet [IP_address | host_name] [port]

 

IP adresa, ili naziv računala napisan iza naziva naredbe telnet označava udaljeno računalo kojem se želi pristupiti. Navođenjem priključnog broja usluge nakon naziva ili adrese računala, moguće je pristupiti određenoj usluzi, pri čemu se terminal koristi kao klijent za datu uslugu. To može biti praktično u slučaju kad korisnik nema odgovarajući klijent program, ili kad je to jedini način za pristup određenoj usluzi. Odjava s udaljenog računala obavlja se upisom naredbe logout ili exit, a korisnik može nastaviti rad na lokalnom sustavu.

Najčešće je pristup udaljenom računalu omogućen samo potvrđenim korisnicima, onima koji imaju otvoren korisnć ki račun na tom računalu. Međutim, postoje računala koja na određenom priključnom broju usluge pružaju neku javnu mrežnu uslugu za pristup kojoj od korisnika ne traže autorizaciju, ali su prava korisnika ograničena samo na pregled publiciranog sadržaja. Napuštanjem usluge, prekida se i rad korisnika na tom sustavu.

 

 

NFS

NFS protokol (RFC 1094) razvila je tvrtka Sun Microsystems, a pruža transparentni pristup datotekama na udaljenim računalima koje istodobno može koristiti više korisnika. Protokol se lako prenosi na različita računala, operacijske sustave, te razlićite mrežne arhitekture. Na prijenosnoj razini koristi UDP protokol. NFS znatno povećava opterečenje mreže i nepraktičan je na sporim linijama, ali pruža znatne prednosti. NFS klijent ugrađen je u jezgru operacijskog sustava i omogućava aplikacijama i naredbama korištenje priključenog čvrstog diska kao da je lokalan. NFS pretpostavlja hijerarhijski datotečni sustav - sustav direktorija i datoteka organiziran počevši od korijena stabla (root, korijenski direktorij) koji sadrži više poddirektorija, od kojih svaki može sadržavati daljnje poddirektorije i datoteke. Svaki element direktorija (datoteka, poddirektorij, ure aj, veza, itd.) ima naziv u obliku niza znakova, a njegovo je mjesto jednoznačno definirano stazom ili putem (path). Različiti operacijski sustavi imaju različita pravila o dozvoljenim nazivima, odnosno postavljaju ograničenja na broj znakova u imenu, definiraju mogu nosti i pravila korištenja specijalnih znakova i znakova interpunkcije, a može se razlikovati i način označavanja puta do datoteke.

 

 

Prijenos paketa preko TK mreže

 

SLIP - Protokol za modemske komunikacije

SLIP definira mehanizam prijenosa IP paketa telefonskom linijom (serial line). IP paketu dodaje svega dva kontrolna znaka koji ga uokviruju. To je jedina funkcija koju obavlja, pa je jednostavan za primjenu. Omogućava povezivanje i međusobnu komunikaciju računala i usmjerivačkih uređaja.

SLIP protokol definira dva kontrolna znaka, END i ESC. END je C0 heksadecimalno (92 decimalno), a ESC DB heksadecimalno (29 decimalno) i ne treba ga miješati s ASCII ESCape znakom. Ako se prilikom slanja podataka naiđe na sam znak END, umjesto njega šalju se dva znaka ESC i heksadecimalno DC (220 decimalno). Ako se naiđe na sam znak ESC šalju se dva znaka ESC i heksadecimalno DD (22 decimalno). Na kraju posljednjeg okteta šalje se znak END. Naknadno je uvedeno da se prije slanja podataka pošalje znak END kako bi se odbacili okteti nastali šumom na liniji. Kako SLIP nije prihvačen kao standard, ne postoji ni definirana maksimalna veličina SLIP paketa, a preporuča se maksimalna veličina od 1 006 okteta kao kod Berkeley UNIX verzije SLIPa.

 

 

 

Nedostaci SLIP protokola su:

• nema mogućnost adresiranja niti razmjene informacija o adresi - računalo s jedne strane SLIP veze ne može doznati IP adresu ure aja s druge strane putem SLIP protokola.

• nema identifikaciju tipa paketa - jedna SLIP veza podržava samo jednu arhitekturu protokola (npr TCP/IP), koja mora biti ista za obje strane u komunikaciji.

• nema detekciju ni korekciju pogrješki, pa ni retransmisije paketa - podrazumijeva se da će to biti obavljeno protokolima više razine

• nema mehanizme sažimanja podataka.

Neki od nedostataka SLIP protokola razrješeni su naknadnim poboljšanjima, kao što je komprimiranje zaglavlja (CSLIP, RFC 1144). Razmjena informacije o adresi obavlja se tekstovnim na inom prijeuklju ivanja SLIP protokola.

 

PPP - Point - to - Point Protocol

PPP je standardni Internet protokol koji omogučava prijenos paketa preko modemskih veza uz istovremenu podršku više protokola, te osigurava pouzdani prijenos preko bilo kojeg tipa serijske veze. Čine ga tri skupine pravila: za umetanje (enkapsulaciju) paketa više protokola mrežne razine u okvire PPP protokola, zatim protokol za nadzor veze (LCP - Link Control Protocol) za uspostavu, konfiguriranje i testiranje podatkovne veze, te protokol za "nadzor mreže" (NCP - Network Control Protocol) za dogovor o prijenosu različitih protokola mrežne razine. Umetanje paketa omogućava multipleksiranje različitih protokola mreže razine preko iste veze, pa PPP

omogućava povezivanje računala, premosnika i usmjernika koji rade na različitim protokolima. Dodaje zaglavlje od 8 okteta (kao dodatak HDLC okvirima), s mogu noš u skra ivanja na 2 ili 4 okteta.

Zaglavlje PPP protokola sastoji se od tri polja:

Polje "protokol" definira kojem protokolu mrežne razine treba proslijediti paket. Polje "information" sadrži paket za protokol iz polja "protokol". Polja "information" i "padding" mogu biti promjenljive duljine, do popune okvira od 1 500 okteta, što je ujedno najveći mogući okvir kojeg PPP može primiti (MRU –Maximum Receive Unit).

Protokol za nadzor veze (LCP) daje potrebne kontrolne informacije o stanju veze, uspostavlja vezu, dogovara konfiguracijske parametre, provjerava kvalitetu uspostavljene veze i raskida vezu. Tijekom dogovaranja parametara, LCP može dogovoriti prijenos uz sažimanje podataka, te iznos MRU. Ovim protokolom određene su procedure provjere identiteta korisnika i dodjele IP adrese. Protokol za nadzor mreže (NCP) protokolima mrežne razine daje kontrolne informacije i informacije o konfiguraciji, odnosno, omogu ava PPP protokolu ostvarivanje sigurnog prijenosa podataka razlićitih mrežnih protokola.

PPP protokol dopunjava sve nedostatke SLIP protokola (pouzdani prijenos, adresiranje, podrška za više protokola), što ga čini složenijim i zahtjevnijim. Trenutno se u praksi koriste oba protokola, iako ne komuniciraju međusobno. PPP se najčešće primjenjuje za vezu preko iznajmljene linije (leased line). Za privremene i povremene modemske veze (dial-up) primjenjuje se bilo koji od ta dva protokola.

 

 

 

 

 

 

NetWare Protokol

 

NetWare je mrežni operacijski sustav i baziran je na klijent-server arhitekturi. NetWare je razvijen od tvrtke Novell i predstavljen je pocetkom 80-ih. Slika 4. pokazuje odnos izmedu NetWare protokola i OSI modela.

 

 

                                
                               

 

 

                                              Slika 4. Protokoli NetWare-a

 

 

 

Glede sigurnosti sustava za korisnika se na poslužitelju može odrediti: postupak prijave na sustav (ime i lozinka), starateljska prava (čitanje, upisivanje, brisanje i drugo), prava na imenike, atributi datoteka  ,prava na mrežne resurse što NetWare čini sveobuhvatnim sustavom glede sigurnosti. Nadglednik mreže dužan je o svemu tome voditi brigu. Naravno, administrirati se može i pristup pojedinim mrežnim resursima.

NetWare mrežni sustav konfigurira se u više odvojenih cjelina. Cjelokupni diskovni resursi sastoje se od dva osnovna dijela i to:

 

  1.) SYS particija - sustavna particija s pripadnim imenicima:

 

              - system (programska potpora poslužitelja dostupna, samo nadgledniku)

              - login (programi prijave i aktiviranja korisnika)

              - public (zajedničke mrežne aplikacije)

              - mail (imenik unutar kojeg svaki korisnik prima poštu u svom vlastitom                        podimeniku u kojoj  može kreirati vlastite imenike)

              - ostali imenici (prema potrebi korisnika)

 

  2.) Ostalo - particije u koju se mogu instalirati drugi

               programi koje će koristiti jedan korisnik  ili više njih.

Kreiranje novih particija imenika može obaviti samo administrator sustava, i dati prava korisniku da sam u "svom" imeniku može kreirati naredne grane stabla imenika prema nahođenju.

Ako jedan korisnik radi na radnoj postaji i prepusti rad drugome, prijava drugogo korisnika vlastitom lozinkom automatski znači odjavu predhodnog korisnika na toj postaji. Isti korisnik može se prijaviti na više postaja. U osnovi broj aktivnih korisnika na mreži je manji ili jednak broju postaja koje mreža podržava, a sam popis autoriziranih korisnika mreže nije ograničen. Dakle, broj korisnika koji se može prijaviti na mrežni sustav nije ograničen s brojem radnih postaja (5, 10...) za koji je mreža dimenzionirana (kupljena).

Naravno, ako više osoba pozna postupak prijave jednog od korisnika mogu zlorabiti mrežne resurse. Stoga je omogućeno svakom korisniku da sam može mijenjati lozinku s kojom se prijavljuje na sustav.

Jedan korisnik može se prijaviti s više radnih postaja i sa svake obavljati drugu zadaću. Ako se odjavi s jedne radne postaje na drugima će nadalje ostati prijavljen.

 

 

Arhitektura Novell NetWare mrežnog sustava prikazana je na slijedećoj slici:


Slika 5. Shema arhitekture NetWare mrežnog sustava.

 

 

 

 

Zadaće pojedinih dijelova je:

NETx je "shell"-prevoditelj za MS-DOS komande jer ih NetWare ne pozna. NetWare sintaksa prevodi se u MS-DOS sintaksu i korisnik ima osjećaj da radi s MS-DOS-om. U novijim verzijama mreže koncept NETx-a zamjenjen je skupom VLM modula (Virtual Loadable Modules) koji se dinamički učitavaju u radnu memoriju poslužitelja i radne postaje prema potrebi.

NetBIOS omogućava rad s aplikacijama razvijenim za IBM-NET mrežni sustav. Nije uvijek potrebit.

IPX usmjerava izvještaje s mreže na poslužitelj i upravlja prijenosom između radnih postaja i poslužitelja. Mrežna oprema uključuje mrežnu karticu i njezinu programsku potporu glede komunikacije i predstavlja fizičku vezu s poslužiteljem.

DOS, aplikacije i NOVELL NetWare u okruženju poslužitelja služe da se omogući izgradnja NOVELL particije i kreiranje mrežnog sustava putem DOS particije i njihova međusobna interakcija tijekom upućivanja, rada i isključivanja mrežnog sustava. Netware način zapisivanja nije sukladan MS-DOS načinu zapisivanja podataka na disk, te se Novell particija diska poslužitelja "ne vidi" iz DOS-a i ne može joj se izravno pristupiti.

PC BIOS i DOS predstavljaju OS računala koji opslužuje aplikacije radne postaje. Lokalne aplikacije mogu komunicirati sa poslužiteljem preko NETx-a (NetBIOS-a).

Dakle, glede uspostavljanja mrežne komunikacije u računalo mreže potrebito je učitati i izvršiti u radnoj memoriji računala programsku potporu prema slijedećem redosljedu:


Tablica 6. Radnje uspostavljanja mrežne komunikacije.

 

 

 

Tablica predstavlja opće načelo uspostavljanja komunikacije, te stoga nisu opisani parametri koji bi pojedine korake pratili, kao ni osobitosti u slučaju priključivanja različitih mrežnih resursa.

Raznolikost OS i sklopovske osnove računala otežavaju usklađivanje različitih računalnih platformi u zajednički rad u mreži. Povezivanje istorodnih sustava pojednostavnjuje izradu mrežne potpore i programske potpore koja će se koristiti. No, proizvođači mreže opreme uspješno nude i mogućnost usklađenog rada različitih sustava u mrežnom okruženju koristeći se za tu svrhu specijalno dizajniranim sklopovima i programskom potporom glede ostvarivanja uspješne međuveze između njih.


 

 

 

 

AppleTalk

 

AppleTalk

je protokol koji je razvijen od tvrtke Apple Computer u ranim osamdesetima. Svrha AppleTalk-a bila je da omogući korisnicima da djele resurse, kao što su datoteke i printeri. Uređaji koji pružaju te resurse zovu se serveri dok uređaji koji koriste te resurse zovu se klijenti. Zbog toga AppleTalk je jedan od najranijih implementacija klijent-server mrežnih sistema-

AppleTalk je bio dizajniran sa transparentnim mrežnim sučeljem. Što znači da je za komunikaciju između klijenta i mrežnih servera potrebno malo komunikacije s korisnikom. Kao dodatak, stvarne operacije AppleTalk protokola su nevidljive za  kranjeg korisnika, koji vidi samo rezultat tih operacija. Postoje dvije verzije AppleTalk-a : Faza 1 i Faza 2.

Faza 1 AppleTalk-a bila je prva specifikacija AppleTalk-a i bila je ravijena u ranim osamdesetima samo za upotrebu u lokalnim mrežama. Faza 1 zato ima dva osnovna ograničenja: njegovi mrežni segmenti mogu sadržavati samo do 127 domaćina i 127 servera, i radi samo sa ne proširivim mrežama.

Faza 2 AppleTalk-a, koja je druga pojačana specifikacija AppleTalk-a, bila je dizajnirana za upotrebu u velikim mrežama poput interneta. Faza 2 rješava dva ključna ograničenja Faze 1 i donosi mnoga poboljšanja u odnosu na Fazu 1. Faza 2 omogućava bio koju kombinaciju od 253 domaćina i servera na jednoj AppleTalk mreži i podržava proširive i neproširive mreže.

 

 

 

 

 

AppleTalk Mrežne komponente

AppleTalk mreže su uređene u hijerarhijskom organizaciju. Četri osnovne komponente formiraju osnove AppleTalk mreže : socket, čvor, mreža i zona. Slika 7. ilustrira hijerarhijsku organizaciju tih komponenata u AppleTalk internet mreži. Svaka od tih komponenata opisana je u sljedecim odlomcima.

 


                                       Slika 7. AppleTalk internet mreža

 

Socket

AppleTalk socket je jedinstvena, adresibilna lokacija u AppleTalk čvoru. To je logička točka kod koje gornj sloj AppleTalk softwarea stvara niz procesa za komunikaciju s  mrežnim slojem Datagram-Delivery Protocol (DDP). Ti procesi su znani kao socket klijenti. Socket klijenti posjeduju jedan ili više socketa koje upotrebljavaju za slanje i primanje paketa. Socket-i mogu biti dodijeljivani statički i danamički. Statički dodijeljivani socket-i su rezervirani za upotrebu posebnih porotokola ili drugih procesa. Dinamički dodijeljene socket-e dodijeljuje DDP kada socket klijent to zatraži. AppleTalk čvor može sadržavati do 254 različita socket-a. Slika ******* prikazuje odnos između socket-a u  AppleTalk čvoru i DDP-a na mrežnom sloju. 


                    Slika 8. Socket klienti upotrebljavaju socket da primaju I šalju datagrame

Čvorovi

AppleTalk čvor je uređaj koje je spojen na AppleTalk mrežu. Taj uređaj može biti Macintosh računalo, printer,  IBM PC, ruter, ili neka druga slična naprava. Unutar svakog AppleTalk čvora postoji mnogo procesa koji se nazivaju socket. Svaki čvor u AppleTalk mreži pripada jednoj mreži i određenoj zoni.

 

Mreže

AppleTalk mreža sastoji se od jednog logičkog kabla  i više priključenih čvorova. Logički kabel se sastoji od jednog ili više fizičkih kabel koji su međusobno spojeni pomoču rutera. AppleTalk mreža može biti proširiva i neproširiva.

 

Ne proširiva mreža

Ne proširava AppleTalk mreža je fizički mrežni segement kojem je dodijeljen jedan mrežni broj, koji može biti intervalu od 1 do 1,024. Mreža 100 i mreža 526 su važeči mrežni brojevi u ne preoširivoj mreži. Svaki broj čvora u ne proširivoj mreži mora biti jedinstven i jedna ne proširiva mreža ne može imati  više od jedne AppleTalk zone konfigurirane na njoj (Zona je logička grupa čvorova i mreža). Faza 1 AppleTalk-a podržava samo ne proširive mreže ali ne proširive mreže se danas više ne koriste jer su potisnute od proširivih mreža.

 


                            

                                         Slika 9. Ne proširiva mreža

 

 

Proširiva mreža

Proširiva AppleTalk mreža je fizički mrežni segment kojemu se mogu dodijeliti razlčiti mrežni brojevi. Kao i kod ostalih protokola svaka kombinacija mrežnog broja i broja čvora u proširivoj mreži mora biti jedinstvena kao i njegova adresa zbog identifikacije. Proširive mreže mogu imati više AppleTalk zona konfiguriranih na jednom mrežnom segmentu i čvorovi na proširivoj mreži mogu pripadati bilo kojoj zoni povezanoj s mrežom. Proširive mreže su danas u potpunosti zamijenile ne proširive mreže. Slika 10. prikazuje proširivu mrežu.


 

                               

                      

                                           Slika 10. Proširiva mreža

 

 

 

Zona

AppleTalk zona je logička grupa čvorova i mreža koja je definirana kada mrežni administrator konfigurira mrežu. Čvorovi i mreže ne moraju biti fizički blizu kako da pripadaju istoj AppleTalk zoni.


 


                                           Slika 11. Zona

                        

 

 

AppleTalk fizički i podatkovni sloj

Kao i kod ostalij popularnih protokola, poput TCP/IP-a i IPX-a, AppleTalk arhitektura održava pristup mediju oslanjajući se na niže slojene protokole potput Ethernet-a, Token Ring-a, i FDDI-a. U AppleTalk stogu protokola postoje četri osnovne implementacije za pristup mediju : EtherTalk, LocalTalk, TokeTalk i FDDITalk. 

To su implementacije na sloju za podatke (Data link) koje omogućuju AppleTalk protokolima komuniciranje sa standardnim sučeljima koja uključuju IEE 802.3 (uz EtherTalk), Token Ring (us TokenTalk) i FDDI (us FDDITalk). Kao dodatak AppleTalk donosi i svoje mrežno sučelje znano kao LocalTalk.
 


 

           Slika 12. AppleTalk protokoli za pristup pokrivaju prva dva OSI sloja

 

 

EtherTalk

EtherTalk proširuje podatkovni sloj kako bi omogućio AppleTalk protokolima da rade sa standardom IEEE 802.3. EtherTalk mreže su organizirane isto kao IEEE 802.3 mreže, podržavajući iste brzine i duljine segmenata kao i isti broj aktivnih mrežnih čvorova. To omogućava AppleTalk-u da se može postaviti bilo koju Ethernet baziranu mrežu. Komunikaciju između protokola viših slojeva AppleTalk-a i Ethernet protokola obrađuje EtherTalk Link-Access Protocol (ELAP).

EtherTalk Link-Access Protocol

EtherTalk Link-Access Protocol (ELAP) rukuje s interakcijom između AppleTalk protokola i standarda IEEE 802.3. Viši slojevi AppleTalk protokola ne prepoznaju hardeversku adresu standarda IEEE 802.3 pa ELAP upotrebljava Address-Mapping Table (AMT) koju održava AppleTalk Address-Resolution Protocol (AARP) kako bi pravilno adresirao prijenos.

ELAP rukuje interakcijom između viših slojeva AppleTalk protokola i podatkovnim slojem tako što potadke prilagodi podatkovnom sloju 802.3. ELAP to čini na tri razine kada šalje DDP pakete :

·         Zaglavlje za Subnetwork-Access Protocol (SNAP)

ELAP Data-Transmission Process

ELAP upotrebljava posebne procese za prijenos podataka kroz fizički medij. Prvo ELAP dobije DDP paket koji treba prenijeti. Zatim pronalazi adresu koja je specificirana u DDP zaglavlju, a zatim tu adresu prilagođava IEEE 802.3 adresi. ELAP zatim na paket dodaje tri nova zaglavlja, a počinje sa SNAP i 802.2 LLC zaglavljima. Treće zaglavlje je IEEE 802.3 zaglavlje. U polje za krajnju adresu u trećem zaglavlju stavlja  IEEE 802.3 adresu. Na kraju IEEE 802.3 okvir stavlja se na fizički medij za prijenos do odredišta.

 

LocalTalk

LocalTalk razvijen je od Apple Computer-a za njihov AppleTalk protokol stog bio je dizajniran kao učinkovito rješenje za spajanje lokalnih mreža. LocalTalk hardware se standardno ugrađuje u Applove proizvode, koji se lako spajaju pomoću jeftinih  kabela s prepletenim parom žica. LocalTalk mreže su organizirane u sabirničke mreže što znaći da su uređaji međusobno spojeni u seriju. Mrežni segmenti su ograničeni na razmak od 300 metara sa maksimumom od 32 aktivna čvora, s tim da se više LocalTalk mreža može spojiti uz korištenje rutera. Komunikacijom između LocalTalk protokola i viših protokola upravlja  LocalTalk Link-Access Protocol (LLAP).

LocalTalk Link-Access Protocol

LocalTalk Link-Access Protocol (LLAP) je protokol upotrebljava se u LocalTalk mreži kako bi prijenos okivira između AppleTalk čvorova bio što lakši i bez grešaka. To znači da dostava datagrama nije zajamčena od LLAP-a, takvu funkciju obavlja samo viši protokoli u AppleTalk arhitekturi. LLAP je odgovoran za regulciju pristupa čvora fizičkom mediju.

 

 

TokenTalk

TokenTalk isteže podatkovni sloj kako bi omogućio AppleTalk-ovom stugu protokola da radi sa standardnom IEEE 802.5/Token Ring. TokeTalk mreže su organizirane isto kao i IEEE 802.5/Token Ring mreže, podržavaju i iste brzine i isti broj mrežnih čvorova. Komunikaciju između Token Ring protokola i viših protokola AppleTalk-a obavlja TokenTalk Link-Access Protocol (TLAP).

TokenTalk Link-Access Protocol

TokenTalk Link-Access Protocol (TLAP) rukuje sa interakcijom između AppleTalk protokola i podatkovnog sloja  standarda IEEE 802.5. Viši slojevi AppleTalk protokola ne prepoznaju IEEE 802.5 hardversku adresu pa TLAP upotrebljava AMT kako bi pravilno adresirao prijenos.

FDDITalk

FDDITalk isteže podatkovni sloj kako bi omogućio AppleTalk-ovom stogu protokola da radi sa ANSI FDDI standardom. FDDITalk mreže su organizirane isto kako i FDDI mreža, podržavaju iste brzine i isti broj aktivnih čvorova.

FDDITalk Link-Access Protocol

FDDITalk Link-Access Protocol (FLAP) rukuje sa interackijom između ApleTalk protokola i podatkovnog sloja FDDI standarda.Viši slojevi AppleTalk ne prepoznaju FDDI hardversku adresu pa FLAP upotrebljava AMT kako bi pravilno adresirao prijenos. FLAP kod odašiljanja DDP paketa radi prilagodbu tih paketa na tri razine

·         Subnetwork-Access Protocol (SNAP) zaglavlje

 

 

 

Mrežne adrese

AppleTakl iskorištava adrese da bi identificirao i locirao uređaje na mreži na sličan način na koji to rade TCP/IP i IPX protokoli. Te adrese koje se dodijeljuju dinamički sastoje se od tri elementa:

·         Mrežni broj--- 16-bitna vrijednost koja identificira određenu AppleTalk mrežu

AppleTalk adrese se obično zapisuju kao decimalne vrijednosti koje se odvajajju točko. Na primjer 10.1.50 znači mreža 10, čvor 1, socket 50.

 

 

                            

                      Slika 13. AppleTalk mrežna adresa sastoji se od tri različita broja

Dodijeljivanje mrežnih adresa

Jedna od jedinstvenih karakteristika AppleTakl-a je dinamička priroda adresa uređaja. Nije potrebno definirati adresu AppleTalk uređaju. Zato se AppleTalk čvorovima dodijeljuju adrese dinamički kada se prvi put spoje na mrežu.

Kada se čvor na AppleTalk mreži starta, primi privremenu mrežnu adresu. Prvih 16 bita te adrese odabire se iz startnog opsega, koji je rezerviran za mrežne adrese (vrijednosti od 65280 do 65534). Sljedećih 8 bita adrese čini adresa čvora koja se odabire slučajno.

 

 

AppleTalk Address-Resolution Protocol (AARP)

AppleTalk Address-Resolution Protocol (AARP) je mrežni protokol koji pridružuje AppleTalk mrežne adrese sa hardverskim adresama. Ostali AppleTalk protokoli upotrebljavaju AARP protokol. Kada AppleTalk protokol šalje neke podatke on specificira mrežnu adresu odredišta. Zadaća AARP-a je da nađe hardversku adresu tog odedišta koristeći mrežnu adresu.

AARP upotrebljava proces zahtjev-odgovor da bi saznao hardversku adresu drugih mrežnih čvorova. AARP je protkol koji ovisi o fizičkom sloju, pa se metoda traženja hardverske adrese ovisi o tom fizičkom sloju.

 

 

Adress Mapping Table

Svaki AppleTalk čvor sadrži Address-Mapping Table (AMT), gdje se hardverske adrese pridružuju mrežnim adresama. Svaki put kada AARP rješi mrežnu i hardversku adresu taj se podatak zabilježi u AMT.

Tijekom vremena povećava se mogućnost da su neki dijelovi AMT tabele pogrešni. Zato svaki unos u AMT ima timer. Kada AARP primi paket koji mijenja potvđuje ili mijenja unos timer se resetira.

Kada prođe neko vrijeme ulaz u AMT-u se briše. Sljedeći put kada AppleTalk protokol želi komunicirati s tim čvorom njegova se hardverska adresa mora ponovo otkirit.

 

Sakupljanje adresa

U određenim slučajevima nadolazeći DDP paketi se pregledavaju kako bi se saznala hardversa i mrežna adresa izvornog čvora. Tada DDP može tu informaciju staviti u AMT. To je jedan od načina na koji uređaj poput rutera, radne stanice ili servera mogu otkriti ostale uređaje u AppleTalk mreži.

Taj proces traženja adresa iz nadolazećih paketa znan je kao sakupljanje adresa. Sakupljanje adrese nije u širokoj upotrebi, ali u nekimi situacijama može smanjiti broj zahtjeva koje AARP mora poslati.

 

 

AARP

AppleTalk Address-Resolution Protocol (AARP)  pridružuje hardversku adresu mrežnoj adresi- Kada AppleTalk protokola ima podatke koje želi poslati, šalje mrežnu adresu odredišta AARP-u. Zadaća AARP-a je da pridruži hardversku adresu mrežnoj adresi.

AARP provjerava AMT  da li je harverska adresa već pridružena mrežnoj adrsi. Ako je već pridružena onda se hardverska adresa šalje protokolu koji je zatražio prijenos koji je zatim upotrebljava kako bi napravi prijenos. Ako adrese nisu pridružene, AARP odašilje zahtjev da čvor koji koristi tu mrežnu adresu da svoju hardversku adresu. 

Kada zahtjev stigne do čvora s tom mrežnom adresom, on odgovara na taj zajtjev i pri tom šalje svoju hardversku adresu. Ako ne postoji čvor s tom mrežnom adresom nema ni odgovora pa AARP nakon nekoliko pokušaja javlja grešku protokolu koji je tražio adresu. Ako se odgovor primi hardverska adresa se pridruži mrežnoj i to se zabilježi u AMT-u, a nakon toga se hardverska adresa proslijedi protokolu koji je podnio zahtjev.

 

 

Protokol za dostavu datagrama (Datagram Delivery Protocol (DDP)

Protokol za dostavu datagrama je primarni mrežni protokol za usmeravanje u AppleTalk stogu protokola i on pruža uslugu dostave datagrama između AppleTalk socketa. Kao i kod protokola TCP, DDP ne uspostavlja stavrnu fizičku vezu između dva uređaja.

DDP obavlja dvije ključne funkcije: slanje i primanje paketa

·         Slanje paketa---DDP  prima podatke iz socket klijenata, stvara DDP zaglavlje i proslijeđuje taj paket podatkovnom sloju

 

DDP proces odašiljanja

DDP radi kao svaki usmerivački protokol. Paketi se adresiraju na izvoru, proslijeđuju podatkovnom sloju i zatim se šalju na odredište. Kada DDP primi podatke od viših slojeva protokla on će ustanoviti da li se izvorni i odredišni čvor nalaze na istoj mreži tako da ispita njihove mrežne brojeve. Ako su na istoj mreži onda se paket stavlja u DDP zaglavlje i proslijeđuje podatkovnom sloju za prijenos do odredišta, a ako nisu na istoj mreži onda podatkovni sloj paket predaje ruteru.

 

 

AppleTalk Transportni sloj

Transportni sloj u AppleTalk-u implementira pouzdan transport podataka koji je za kranjeg korisnika posve transparentan. Tipične funkcije transportnog sloja su: kontrola toka, multipleksiranje i kontrola grešaka i njihovo ispravljanje.

Postoji pet ključnih implementacija u transportnom sloju AppleTalk-a:

·         Routing Table Maintenance Protocol (RTMP)

 

 

Routing Table Maintenance Protocol (RTMP)

Routing Table Maintenance Protocol (RTMP) je dio protokola za prijenos podataka koji uspostavlja i održava tabele za usmeravanje u AppleTalk ruterima.

RTMP je odgovoran za uspostavljanje i održavanje tabele za usmjeavanje kod AppleTalk rutera. Tabele usmjeravanja sadrže dio za svaku mrežu do koje paket može doći.

Ruteri periodično izmjenjuju informacije kako bi osigurali da tabele za usmjeravanje u svakom ruteru sadže trenutne informacije i da je informacija ista na cijeloj mreži. RTMP tabela usmjeravanja sadrži sljedeće  informacije o svakoj dostupnoj mreži:

·         Udaljenost mreže

 

 


 


                                  Slika 14. Tipična RTMP tabela

 

 

 

 

Name-Binding Protocol (NBP)

Name-Binding Protocol je dio sloja za prijenos podataka AppleTalk protokol stogu koji pretvara adrese upotrebljavane na nižim slojevima u imena. Socket klijenti unutar AppleTalk čvora su znani kao Network-Visible Entities (NVE). NVE je adresibilni mrežni resurs, kao printer, koji sje dostupan preko mreže. Oni također imaju različite atribute i njime se pridodaju imena.

Postoje dva glavna razloga za upotrebu imena umjesto adresa kod viših slojeva. Prvi, mrežene adrese se dodijeljuju dinamički  i zato se i često mijenjaju. Imena pružaju siguran način da se korisnici služe mrežnim resursima i uslugama, kao što je  datotečni poslužitelj. Drugo, upotreba imena umjesto adresa odigurava transparentnost nižih slojeva kranjem korisniku.

Povezivanje imena

Povezivanje imena je proces povezivanj NVE imena sa mrežnim adresama. Svaki AppleTalk čvor povezuje imena vlastitih NVE-a sa pripadajućim mrežnim adresama. Povezivanje imena može se dogoditi kada se čvor prvi put starta ili može biti dinamički prije nego što se pristupa klijentu.

NBP obavlja sljedeće četri funkcije: pregled imena, prijavljivanje, potvrđivanje imena i brisanje imena. Pregled imena se koristi kako bi se doznala mrežna adresa prijenego što se  pokuša pristupiti uslugama u NVE-u.  Prijavljivanje imena omogućuje čvoru da stvori vlastitu tabelu imena. NBP  potvrđuje da ime nije u upotrebi i zatim ga pridružuje mrežnoj adresi i upisuje u tabelu. Potvrđivanje imena se koristi kako bi se utvrdilo da li je prije pregledano ime još točno.Brisanje imena se upotrebljava za brisane dijela tabele imena kada se npr. čvor isljuči iz mreže.

AppleTalk Update-Based Routing Protokol (AURP)

AppleTalk Update-Based Routing Protokol (AURP) je dio transportnog sloja koji moogućava da se dvije ili više AppleTalk mreža može povezati preko  Transmission-Control Protocol/Internet Protocol (TCP/IP) kako bi formirali AppleTalk globalnu mrežu. AURP zatvara pakete u UDP zaglavlja što im omogućava da mogu biti transportirana preko TCP/IP mreže. AURP ima dvije komponente: vanjski ruteri i AURP tunel.

Vanjski ruteri spajaju lokalnu AppleTalk mrežu na AURP tunel. Vanjski ruteri pretvaraju AppleTalk  podatke i usmjeravaju informacije do AURP-a. Vanjski ruter radi kao AppleTalk ruter u lokalnoj mreži i kako kranja točka u TCP/IP mreži. Kada se vanjski ruter prvi put spoji na AURP tunel oni međusobno izmjene podatke sa ostalim vanjskim ruterima. Zato vanjski ruteri usmeravanju promet samo kod sljedećih okolnosti:

·         Kod dodavanja ili brisanja mreže iz tabele za usmeravanje

AURP tunel radi kako jedna virtualna veza između udaljenih AppleTalk mreža. Na putu između vanjskih rutera može biti bilo koji broj fizičkih čvorova, ali ti čvorovi su transparentni za AppleTalk mreže. Postoje dvije vrste AURP tunela: point-to-point tunel i multipoint tunel. Point-to-point tunel spaja samo dva vanjska rutera dok multipoint tunel spaja tri ili više vanjska rutera. Zatim postoje dvije vrste multipoint tunela: putpuno spjen i djelomično spojen tunel. Potpuno spojen tunel omogućava svim ruterima da međudobno izmjenjuju pakete. Kod djelomično spojenog tunela jedan ili više vanjskih rutera je ne prepoznaje sve vanjske rutere.


 


                           

                                        Slika 15. Prikaz AURP tunela

 

 

AURP prilagodba

Kod izmjene informacija kroz AURP tunel, AppleTalk paketi se moraju pretvoriti iz RTMP-a, ZIP-a, IGRP-a u AURP. Ti se paketi zatim smještaju u zaglavlje UDP protokola da bi se prenjeli kroz TCP/IP mrežu. Pretvorbu i prlagodbu obavljaju AppleTalk vanjski ruteri koji primaju pakete koje treba poslati udaljenoj AppleTakl mreži. Vanjski ruteri pretvaraju te pakete u AURP pakete koji se zatim smještau u UDP zaglavlja i šalju kroz tunel (TCP/IP mrežu).

TCP/IP mreža rukuje tim paketima kako normalim UDP prometom. Udaljeni anjski ruter prima UDP pakete i zatim skida UDP zaglavlja. Zatim se AURP paketi pretvaraju u orginalne formate i šalju dalje na odredište.

 

 

AppleTalk Transaction Protocol (ATP)

AppleTalk Transaction Protocol (ATP)  koji manipulira prijenosom između dva AppleTalk socketa. Prijenos se sastoji od zahtjeva za prijenos i odaziva na zahtjev za prijenos. Socket koji zahtjeva prijenos šalje zahtjev tako da zatraži primatelja da obavi neki zadatak. Na taj zahtjev primatelj obavlja traženi zadatak i šalje odgovarajući odgovor. Kod slanja i primanja ATP obavlja najvažnije funkcije transportnog sloja,  uključujući potvrdu, ponovno slanje, sekvenciranje paketa, segmentaciju i ponovno slaganje paketa.

 

Nekoliko protokola radi na ATP-u, uključujući AppleTalk Session Protocol (ASP) and the Printer-Access Protocol (PAP).

Različiti uređaji ogovaraju različito ovisno o kojem se od dva načina prijenosa podataka koristi: At-Least-Once (ALO) or Exactly-Once (XO). ALO transakcije se koriste kad se kod izvršavanja prvog prijenosa zatraži ponovni prijenos. Ako nema odgovora na zahtjev za ponovljeni prijenos  izvor će ponovo poslati zahtjev. XO transakcije se koriste kad bi ponovljeni zahtjev mogao poremetiti  funkcioniranje protokola. Uređaji koji primaju vode listu svakog nedavnog prijenosa da bi osigurali da  ponovljeni zahtjev dođe samo jednom.

 

 

AppleTalk Echo Protocol (AEP)

AppleTalk Echo Protocol (AEP) je dio transportnog sloja AppleTalk stoga koji generira pakete koji ispituju dostupne mrežne čvorove. AEP se može ugraditi u bilo koji AppleTalk čvor i on ima statički dodijeljen broj socketa 4 ( Echo socket).

Za testiranje dostupnosti čvora, AEP-ov paket se proslieđuje DDP-u koji adresira paket i oznaći ga kao AEP paket. Kada je paket primljen na odredištu DDP ga pregledava i utvrđuje da se radi o AEP paketu te ga kopira i kao odgovor vraća na izor.

AppleTalk Upper-Layer Protocols

AppleTalk uključuje usluge sloja za pristup, sloja za prikaz i sloja za primjenu. Četri ključne implementacije su uključene u slpj za pristup u AppleTalk stogu protokola. Sloj za pristup uspostavlja, upravlja i zatvara veze između sloja za prikaz.

Sloj za pristup uključuje AppleTalk Data-Stream Protocol (ADSP), Zone-Information Protocol (ZIP), AppleTalk Session Protocol (ASP), and Printer-Access Protocol (PAP).

AppleTalk Filing Protocol (AFP) je ugrađen na sljevima za prikaz i primjenu u AppleTalk stogu protokola. U osnovi sloj za prikaz pruža različite funkcije koje se primjenjuju na sloju za primjenu. Sloj za primjenu komunicira sa programima i aplikacijama  koji predstavljaju komunikacjisku komponentu.


 


                           

                Slika 16. AppleTalk protokoli pokrivaju tri viša sloja Osi modela

 

 

 

 

AppleTalk Data-Stream Protocol (ADSP)

AppleTalk Data-Stream Protocol (ADSP) je dio sloja za pristup u AppleTalk stogu protokola koji uspostavlja i održava punu dvostruku vezu između dva AppleTalk socketa. ADSP jamči da će podatci biti pravilno proslijeđeni i  da se paketi neće duplicirati. ADSP također uključuje i mehanizam za kontrolu protoka koji omogućava odredištu da smanji brzinu odašiljanja izvora. ADSP radi iznad DDP protokola.

 

 

 

AppleTalk Session Protocol (ASP)

AppleTalk Session Protocol (ASP) je dio sloja za pristup u AppleTalk stogu protokola koji uspostavlja i održava vezu između AppleTalk klijenata i servera. ASP omogućuje klijentu da uspostai vezu sa serverom i da šalje naredbe i instrukcije tom serveru. Više klijenata može u isto vrijeme uspostaviti vezu s jednim serverom.ASP koristi usluge koje pružaju niže slojni protokoli potput ATP-a i NBP-a.

 

 

Printer-Access Protocol (PAP)

Printer-Access Protocol (PAP) je dio sloja za pristup u AppleTalk stogu protokola koji omogućuje  radnim stanicama da uspostave vezu s serverom, posebno printerom. Veza između radne stanice i servera se uspostavlja kad radna stanica podnese zahtjev za vezu s odeđenim serverom. PAP upotrebljava NBP da bi saznao mrežnu adresu servera i tada otvara vezu između klijenta i servera. Podaci između klijenta i servera se izmjenjuju uz korištenje ATP-a. Kada je komunikacija završena, PAP prekida vezu. Serveri u koje je ugrađen PAP podržavaju simultane veze s klijentima. To omogućuje mrežnom printeru da npr obrađuje podatke od nekoliko radnih stanica u isto vrijeme.

 

AppleTalk Filing Protocol (AFP)

AppleTalk Filing Protocol (AFP) dopošta AppleTalk radnim stanicama da dijele datoteke preko mreže. AFP obavlja zadatke na slojevima za prikaz i primjenu AppleTalk stoga protokola. AFP održava transparentnost mreže tako što dopušta korisnicima da manipuliraju datotekama na udaljenim računalima isto kao da su na tom računalu. AFT upotrebljava usluge protokola ASP, ATP i AEP.

AppleTalk Protokol Stog

             

                                      

                                  Slika 17. AppleTalk protokol stog

Format DDP paketa

Sljedeći opis sumira polja koja se povezuju s DDP paketima. DDP paket ima dva oblika:

·         Kratki  DDP Paket---Taj format se koristi za slanje između dva čvora na istom mrežnom segmentu u ne proširivoj mreži. Taj se format rijetko koristi u novim mrežama extended

 

 

 


                             Slika 18. Pregled proširenog DDP paketa

 

Prošireni DDP paket koji je prikazan na slici 18.  je detaljnije objašnjen u nastavku:

·         Hop Count---Broji broj posredničkih uređaja kroz koje je paket morao proći. Na izvoru u to polje se upisuje nula. Svaki posrednički čvor kroz koji paket prođe povećava njegovu vrijednost za jedan. Maksimalni broj skokova je 15

 

 

 

 

Sažetak

 

 

 

Postoji mnogo protokola i ako vam se to čini kao nepotrebno to nije tako. Određeni protokoli imaju različite prednosti  u određenim okruženijima. Niti jedan standardni protokol neće najbolje raditi u raznim okruženjima. NetWare radi dobro kod mali računalnih mreža dok je gotovo neupotrebljiv kod velikih mreža, APPC radi dobro kod peer-to-peer mrežnih okruženja, a TCP/IP radi najboje kod internet mrže i heterogenih mreža.

 

 

 

 

Literatura:

 

 

 

Fjodor Ružić: S računalom po svijetu, Mozaik knjiga, Zagreb 1995

 

 

Darko Brodić: Novell Netware, Procon, Zagreb 1994

 

 

http://www.infosyssec.org/infosyssec/netprot1.htm

 

 

http://www.techweb.com

 

 

http://www.ktf-split.hr

 

 

http://www.cisco.com