Mrežni protokoli
TCP/IP
Povijest TCP/IP-a
U kasnim 1960-ima je u američkom ministarstvu obrane (U.S.
Department of Defense - DOD) uočen narastajući problem s
elektroničkom komunikacijom unutar ministarstva. Razmjena
sve veče količine elektroničkih informacija među DOD
osobljem, istraživačkim laboratorijima, sveučilištima i kooperantima
je naišla na ozbiljnu zapreku. Zasebne su jedinice imale računalne sustave
od različitih proizvođača računala, koji su koristili različite
operativne sustave i različite mrežne topologije i protokole. Kako bi se
te informacije mogle dijeliti? Za rješavanje je problema s različitom
mrežnom opremom i topologijom bila zadužena Advanced Research Project Agency
(ARPA). ARPA je osnovala savez sa sveučilištima i proizvođačima
računala radi razvijanja komunikacijskih standarda. Taj je savez
točno odredio i izgradio mrežu s četiri čvorišta koja je osnova
današnjeg Interneta. Tijekom 1970-tih ta je mreža promijenjena prema nacrtu
novog, osnovnog protokola (core protocol) koji je postao osnova za
TCP/IP. Spominjanje TCP/IP-a zahtijeva sažeti uvod u Internet, golemu mrežu
mreža koja omogućuje međusobnu komunikaciju računala iz cijelog
svijeta. Čvorišta uključuju
sveučilišta, velike korporacije, istraživačke laboratorije iz SAD-a i
drugih zemalja, škole, velike i male tvrtke i računala u vlasništvu
pojedinaca. Eksplozija rasta World Wide Weba u posljednjih nekoliko godina
potakla je širenje Interneta. Pored toga, Internet je i riznica za milijone shareware
programa, novosti o svim temama, javnih okupljališta i razmjenu
informacija, elektroničku poštu i drugo. Uporabom Telnet protokola
moguća je daljinska prijava na bilo koji računalni sustav na mreži.
Zahvaljujuči velikom broju međupovezanih sustava moguće je
dijeliti goleme računalne resurse, omogućivši izvršavanje velikih
programa na udaljenim sustavima.
Stog TCP/IP protokola
Stog TCP/IP protokola predstavlja
mrežnu arhitekturu sličnu mrežnom modelu ISO OSI. Slika 3. prikazuje
mapiranje TCP/IP slojeva na stog ISO protokola. TCP/IP ne radi velike razlike
izme|u gornjih slojeva stoga protokola kao što to čini OSI. Gornja
su tri OSI sloja približno
jednakovrijedni procesnim protokolima za Internet.
Slika 3. Usporedba OSI I TCP/IP
Razina pristupa mreži
Razina pristupa mreži, najniža razina TCP/IP arhitekture, obavlja funkcije prve dvije razine ISO OSI modelai odgovorna je za realizaciju komunikacije između dva uređaja u mreži. Podatke primljene od druge, mrežne razine prilagođava fizičkom mediju vode i računa o svojstvima mrežnih uređaja. Na ovoj se razini IP paket s druge razine postavlja u okvire koji se šalju preko mreže, te se obavlja preslikavanje IP adrese uređaja na mreži u njegovu fizičku adresu. Protokoli prve razine TCP/IP modela su:
• Ethernet protokol kojim je definirano povezivanje lokalnih mreža
zasnovanih na različitim tipovima
fizičkog medija, pri različitim brzinama prijenosa, uz
četir formata Ethernet okvira trenutno u primjeni (Ethernet II, Ethernet
802.3, Ethernet 802.4 i SNAP Ethernet).
• SLIP (Serial Line Internet Protocol), RFC 1 055 - de facto standard za
prijenos IP paketa preko
modemskih veza koje podržavaju TCP/IP protokol
• PPP (Point to Point Protocol), RFC
1 548 - standard za prijenos podataka preko modemskih veza
Mrežna (Internet)
razina
Mrežna razina TCP/IP modela Interneta
omogučava uspostavu logičke veze između dva uređaja koja
žele komunicirati. Osnovni protokol te razine je IP (Internet Protocol, RFC 79
). Uređaji se prepoznaju preko 32-bitnih IP adresa koje imaju dva dijela:
mrežni broj i broj računala. Mrežna razina prenosi podatke unutar TCP/IP
modela, tj. prihva a ih od razine pristupa mreži i predaje prijenosnoj razini,
izdvajaju i i analiziraju i svoje zaglavlje. Osnovna jedinica podataka na ovoj
razini jest paket. Osim IPa, me u osnovne protokole mrežne razine ubrajaju se
i:
• ICMP (Internet Control Message Protocol, RFC 792)
• ARP (Address Resolution Protocol), RFC 826 - protokol za
određivanje adresa koji IP adresu zamijeni Ethernet adresom kartice, tj.
fizičkom adresom
• RARP (Reverse Address Resolution Protocol), RFC 903 - Ethernet adresu
zamijeni IP adresom; primjenjuju ga računala bez čvrstih diskova za
doznavanje vlastite IP adrese prilikom inicijalizacije
• DHCP (Dynamic Host Configuration Protocol), RFC 1 53 - omogučava
dinamičku dodjelu raspoloživih IP
adresa uređajima na mreži.
Prijenosna razina
Prijenosna razina osigurava
vezu dva uređaja u bilo kojim dijelovima mreže i predstavlja sponu u
komunikacijskom modelu između mrežne i korisničke razine. Mrežna razina
iz svog zaglavlja saznaje kojem protokolu prijenosne razine treba predati
podatke, a prijenosna razina na osnovu podataka u svom zaglavlju podatke
prosljeđuje točno određenoj usluzi korisničke razine. Dva
su osnovna na ina prijenosa podataka te razine - s i bez uspostave
logičkog kanala, a izbor ovisi o tipu i veličini poruke. Prijenos s
uspostavomlogičkog kanala (spojevni) osigurava pouzdanu isporuku podataka
do odredišta uz što manje gubitaka i što
manje pogrješaka i primjenjuje se
kod prijenosa korisni kih podataka. Prijenos bez uspostave logičkog
kanala (bespojni) primjenjuje se kod
prijenosa upravljačkih poruka. Dva najznačajnija protokola te razine
su:
• TCP (Transmission Control Protocol), RFC 793, spojevni, za vezu s
detekcijom i korekcijom pogrješaka
• UDP (User Datagram Protocol), RFC 768 za bespojne komunikacije bez
detekcije i korekcije pogrješaka.
Programeri mogu odabrati protokol koji najbolje odgovara njihovoj
aplikaciji.
Korisnička razina
Korisničku razinu čine programi i procesi koji svoje zahtjeve ili podatke predaju izravno protokolima prijenosne razine. Dijelimo ih na dvije osnovne grupe ovisno o tome koji protokol koriste na prijenosnoj
razini. TCP koriste protokoli:
• Telnet - protokol mrežnog
terminala (Network Terminal Protocol) koji omogučava prijavljivanje za rad
na udaljenom računalu u mreži
• FTP protokol za prijenos datoteka
(File Transfer Protocol) za prijenos podataka između računala u mreži
• SMTP (Simple Mail Transfer Protocol), protokol za prijenos elektroničke pošte,definira slanje pošte lokalnog računala bilo kojem računalu u mreži, te prijem pošte upućene računalu u lokalnoj mreži i njeno prosljeđivanje lokalnim programima za obradu pristigle pošte. Protokoli druge skupine koriste UDP. Oni često obavljaju funkcije koje se izvršavaju neovisno o aplikacijama korisnika i za koje korisnik ne mora ni znati, a potrebne su za rad mreže. Takvi su protokoli:
• DNS (Domain Name Service, RFC 1
035) - aplikacija koja preslikava IP adresu nekog uređaja na mreži u njemu
dodijeljeno ime
• RIP (Routing Information Protocol, RFC 1 058) - protokol za usmjeravanje informacija; koriste ga uređaji na mreži kada razmjenjuju informacij vezane za usmjeravanje paketa kroz mrežu
• NFS (Network File System, RFC 1 094) - mrežni datoteč ni sustav;
protokol omogučava dostupnost direktorija i datoteka različitim
računalima na mreži. Oba protokola prijenosne razine, a time i obje
skupine aplikacija korisničke razine koriste IP i/ili ICMP protokole na
mrežnoj razini. Protokoli ne moraju nužno koristiti TCP ili UDP. Takav je EGP
(Exterior Gateway Protocol, RFC 904) –protokol vanjskog poveznika koji definira
povezivanje dva me usobno neovisna sustava s vlastitom upravom (autonomous
systems).
IP adrese
Internet Protocol zahtijeva da svaki
uređaj na mreži ima dodijeljenu adresu. Ta je adresa, poznata kao IP
adresa, organizirana kao slijed od četiri okteta. Svaki od tih okteta
definira jedinstvenu adresu, s dijelom adrese koji predstavlja mrežu
(neobavezno i podmrežu) i s drugim dijelom koji predstavlja određeni
čvor na mreži. Nekoliko adresa ima posebno
značenje na Internetu:
Adresa koja počinje s nulom upućuje na lokalni čvor unutar njegove trenutne mreže. Na primjer, 0.0.0.23 upućuje na radnu stanicu 23 na trenutnoj mreži. Adresa 0.0.0.0 upućuje na trenutnu radnu stanicu.
Povratna (loopback)
adresa, 127, važna je u pronalaćenju grešaka i mrežnoj dijagnostici.
Mrežna adresa 127.0.0.0 je lokalna povratna adresa unutar radne stanice.
Adresa ALL (za sve) je
predstavljena uključivanjem svih bitova, što po oktetu daje vrijednost
255. Tako 192.18.255.255 šalje poruku svim čvorovima na mreži 192.18.
Slično tome,
255.255.255.255 šalje poruku svakom čvoru na Internetu.
Te su adrese važne za multicast
poruke - koje se istovremeno šalju na više adresa, kao i za objave usluga.
Klase IP adresa
IP adrese su
doznačene u rasponima koje nazivamo klasama, ovisno o aplikaciji i
veličini organizacije. Tri su najčešće klase A, B i C. Te tri
klase predstavljaju broj lokalno doznaćivih bitova raspoloživih za lokalnu
mrežu. Tablica 23.4 prikazuje odnose između različitih klasa adresa,
raspoloživi broj čvorova i početne postavke adrese.
Klasa Raspoloživi
čvorovi Početni bitovi Polazna adresa
A 167.772 0xxx 0-127
B 65.536
10xx 128-191
C 256 110x 192-223
D 110x 224-239
E 1111 240-255
Mreže klase A imaju najznačajniji bit prvog okteta 0, čime je određeno
da preostalih sedam bitova prvog okteta čine mrežni, a naredna tri okteta broj računala. Ukupno može
biti 1 26 mreža klase A, a u jednoj mreži može biti 65.536
računala. Moguće IP adrese su 1 .0.0.0 do 1 26.255.255.255. Klasa A
predviđena je za mreže s velikim brojem računala, kakvih je u svijetu
malo. Većina mreža pripada klasama B ili C.
Za IP adrese u klasi B najznačajniji
oktet počinje bitovima 1 0, mrežni broj određuje narednih 1 4 bitova,
a treći i četvrti oktet definiraju broj računala. Raspoložive IP
adrese klase B su 1 28.0.0.0 do 1 9 .255.255.255. Najviše može biti 1 6.384 (2 1 4 ) mreža klase B, a u jednoj mreži može biti od
256 do 65.536 ra unala.
Klasa C poćinje
bitovima 11 0 u najznačjnijem oktetu, mrežni broj proteže se
zaključno s trećim oktetom, a može biti do 256 računala. Najviše
je mreža klase C, a može ih biti 2.097.1 52, tj. 2 2 mreža. Raspoložive IP adrese su 1 92.0.0.0 do 223.255.255.255.
Klasa D rezervirana
je za grupne (multicast) adrese koje počinju bitovima 111 0 prvog okteta.
Ima ih ukupno 2 28 .
Grupne se adrese primjenjuju za aplikacije gdje jedan pošiljatelj šalje grupi
primatelja, pri čemu se multiplikacija paketa obavlja u usmjerivačkim
uređajima u točki razdvajanja prema pošiljateljima. U jednom trenutku
na jednoj fizičkoj vezi postoji samo jedan paket grupne adrese odredišta.
IP adrese ovih klasa su globalno jedinstvene, što mreže i računala
čini javnima. U svakoj klasi postoje neke IP adrese posebne namjene, tzv.
rezervirane adrese, koje se ne dodjeljuju računalu na mreži. IP adrese
mreža s posebnim značenjem su:
• adresa 0 klase A (0.0.0.0) koja
označava podrazumijevani put (default route). Toj adresi poslužitelj ili
usmjernik prosljeđuje primljeni paket čije mu je odredište nepoznato.
• adresa 1 27..0.0 klase A, koja se
uzima kao adresa povratne petlje (loopback address) i koristi za provjeru rada
računala u mreži, jer se podaci poslani na tu adresu vračaju natrag
istom računalu. Naziv računala koji odgovara ovoj adresi je lokalno
računalo (localhost).
Rezevirane adrese računala su:
• adrese svih mrežnih klasa sa svim
bitovima broja računala u nuli - označava samu mrežu; npr. adresa 1 6
.53.0.0 odnosi se na mrežu 1 6 .53 klase B.
• adrese sa svim bitovima broja
računala u jedinici je univerzalna adresa (broadcast) i paket upučen
na tu adresu isporučuje se svim računalima na toj podmreži. Npr.
poruka poslana na 16 .53.255.255 bit će dostavljena svim računalima u
mreži 16 .53.0.0.
IP adresa označava mrežno sučelje i uređaji s više sučelja (prospojnici, usmjernici, poveznici) za svako od njih imaju razli itu IP adresu. IP protokol za usmjeravanje koristi mrežni dio IP adrese, a puna adresa gleda se tek kad paket stigne do odredišne mreže. Problem IP na ina adresiranja je u premalom broju raspoloživih blokova IP adresa, s obzirom na broj računala u Internetu i tendencije njegovog povećavanja. U početku je 32-bitna riječ izgledala dovoljno velika za sve buduće potrebe adresiranja. Podjela IP adrese na adresu mreže i adresu računala omogućila je vrlo efikasno administriranje adresa i usmjeravanje paketa. Međutim, u praksi je veliki broj adresa računala unutar dodijeljenog bloka adresa ostao neiskorišten, jer je svaki korisnik uzimanjem jedne mrežne klase rezervirao veliki broj pojedinačnih adresa za svoje buduće potrebe. Ovaj problem pokušava se riješiti na nekoliko naćina:
• dijeljenjem adresnog prostora neke
klase na manje blokova primjenom mrežnih adresnih maski,
• ujedinjavanjem susjednih blokova
neke klase u jednu veću klasu (C u B)
• korištenjem skrivenih podmreža
(intranet) s privatnim adresama i
• novom verzijom IP protokola, koja
bi u zaglavlju paketa nosila adresu dovoljne duljine.
IPv6 uvodi novi sustav adresiranja
od 128 bitova umjesto dosadašnjih 32 kod IPv4. Nastoji omogućiti
prevođenje postoje ih adresa u novi format kako bi se izbjegla ponovna
dodjela adresa svim uređajima na mreži. Nedostatak adresiranja po IPv6
jest robustnos i potreba za složenijim obradama uređaja na krajevima
mreže. Trenutno se na Internetu primjenjuje IPv4.
Podmreže i mrežne
maske
Subnetting (dijeljenje mreže) je razdjeljivanje velike logičke mreže u manje
fizičke mreže. Među razlozima dijeljenja mreže mogu biti
električka ogranićenja mrežne tehnologije, želja za razdjeljivanjem
radi jednostavnosti stavljajući zasebnu mrežu na svaki kat zgrade (ili u
svaki odjel i za svaku aplikaciju) i potreba za povezivanjem udaljenih lokacija
s vrlo brzom linijom. Tako nastale mreže su manji dijelovi cjeline i s njima je
lakše upravljati. Manje podmreže međusobno komuniciraju preko prolaza i
usmjerivača. Organizacija može imati i nekoliko podmreža koje su
fizički na istoj mreži radi logičkog razdjeljivanja mrežnih funkcija
na radne skupine. Pojedinačne su podmreže dijelovi cjeline. Pretpostavimo
da je mreža klase B podjeljena na 64 zasebne podmreže. Za postizanje se ovog
dijeljenja mreže IP adresa promatra u dva dijela: mreža i domaćin. Mrežni
dio (NETWORK) postaje dodijeljena IP adresa i informacijski bitovi podmreže. Ti
su bitovi, u suštini, uklonjeni iz domaćinskog dijela (HOSTS) adrese. Za
mrežu klase B je dodijeljeno 16 bitova. Podmrežni dio dodaje 6 bitova, za
ukupno 22 bita radi razlikovanja podmreže. Rezultat je tog dijeljenja 64 mreže
s 1.024 čvorova u svakoj. Mrežni dio može biti veći ili manji, ovisno
o željenom broju mreža ili broju čvorova po mreži. Postavljanje je
podmrežne maske stvar utvrđivanja gdje mrežna adresa završava i adresa
domaćina počinje. Podmrežna maska sve jedinice sadrži u mrežnom
polju, a sve nule u polju domaćina. Pretpostavimo da je mreža klase C
sastavljena od sljedećeg:
N = network (mreža)
H = host (domaćin)
NNNNNNNN.NNNNNNNN.NNNNNNNN.HHHHHHHH
Svako mjesto predstavlja zasebni bit
u 32-bitnom adresnom prostoru. Ako će ta mreža klase C biti razdijeljena u
četiri mreže klase C, uzorak će nalikovati sljedećem:
NNNNNNNN.NNNNNNNN.NNNNNNNN.NNHHHHHH
Podmrežna će maska izgledati
ovako:
11111111.11111111.11111111.11000000
Internet protokol i usmjeravanje
Usmjeravanje (routing) se na Internetu u osnovi obavlja korštenjem
tablica koje opisuju spojište (interface) treba upotrijebiti da bi se došlo do
odredišta. Postoje različite metode za promjenu i nadopunu tablica koje
će biti spomenute. Međutim, da bi se omogućila promjena i
nadopunjavanje tablica postoje posebni protokoli za podršku.
Protokoli za podršku
Protokoli za podršku su namijenjeni preusmjeravanju paketa,
proslijeđivanju poruka o greškama i pretvaranju IP adresa u adrese pogodne
za niže slojeve mreže. Oni ne upravljaju usmjeravanjem paketa, ali ih koriste
drugi protokoli koji se bave usmjeravanjem paketa.
Internet Control Message Protocol (ICMP)
ICMP (RFC 792) je protokol mrežne razine i sastavni dio IP protokola, iako se ponaša kao protokol više razine šaljući svoje poruke preko IP protokola. Osnovna namjena ICMP protokola jest osigurati nadzor i kontrolu prijenosa podataka do odredišta, s obzirom da to IP protokol ne osigurava. ICMP šalje poruke koje osiguravaju kontrolu toka, prijavu pogreške, pojavu alternativnog puta do odredišta i druge informacije namijenjene samoj TCP/IP programskoj podršci. Time nije osiguran pouzdani prijenos podataka, već to treba osigurati protokol više razine. Poruke se šalju samo kao odgovor na poslane IP, ali ne i ICMP pakete. U slučaju gubitka ICMP poruke, ne generira se nova ICMP poruka o nastaloj pogrešci. ICMP poruke se šalju koriste i osnovno IP zaglavlje. Prvi oktet polja podataka IP paketa defnira tip ICMP poruke, čime je određen format ostatka podataka. Vrijednost polja protokola za ICMP poruku je 1 . Svaka ICMP poruka sadrži i IP zaglavlje poruke o čijem gubitku izvještava, te prvih 64 bita podataka originalnog paketa.
ICMP generira osam različitih
poruka, od kojih tri zahtjevaju odgovor:
• odredište nedostupno (Destination
Unreachable) - šalje se kad nije moguće uspostaviti vezu ili pronaći
put do odredišnog računala, kao i u slučaju da odredišno
računalo ne može prepoznati koja se usluga od njega traži (ne prepoznaje
"port", odnosno uslugu protokola više razine); ako je nedostupna
mreža ili računalo, poruku šalje usmjerivački uređaj, a ako nije
prepoznata usluga - odredišno račnalo. Ista poruka šalje se i u
slučaju kad paket, označen kao nedjeljiv, ne može proći nekim
segmentom mreže.
• istek vremena (Time
Exceeded) - šalje se kad je paket odbačen jer je polje "vrijeme
života" postalo jednako nuli. Koristi se za određivanje puta kroz
mrežu.
• problem s parametrima (Parametar
Problem) - poruku generiraju usmjernik ili odredišno računalo kad paket
treba odbaciti jer usljed problema s parametrima u zagljavlju ne mogu završiti
obradu paketa.
• blokiranje izvorišta (Source
Quench) - generira se kad paketi stižu brže nego što ih odredište može
obraditi, pa usmjerivački uređaj ili odredišno računalo šalju
pošiljatelju ICMP poruku za privremeni prekid slanja paketa. Ovaj mehanizam
pokazao se štetnim, pa je isključen.
• preusmjeravanje (Redirection)
je ICMP poruka koju šalje usmjerivač kad u svojoj tablici puteva nađe
drugi put do odredišta kojim se postiže veća pouzdanost ili brži prijenos.
Jedini uvjet koji mora biti zadovoljen jest da se i taj drugi usmjerivački
uređaj nalazi na istoj mreži.
• echo zahtjev i echo odgovor (Echo
Request/Echo Reply) je par poruka kojim se saznaje je li odredište aktivno.
Adrese izvorišta i odredišta zahtjeva zamjene mjesta u odgovoru. Poruke koristi
naredba ping.
• vrijeme i odgovor vremena (Timestamp/Timestamp
Reply) šalju se kad je potrebno odrediti za koje vrijeme se poruka preko
odredišta vrati do izvorišta (Round Trip Time).
•zahtjev za informacijom i
odgovor na informaciju (Information Request/Information Reply) koriste se
za doznavanje adrese vlastite mreže. Minimalna duljina ICMP poruke je 56
okteta: 20 (IP zaglavlje) + 8 (ICMP zaglavlje) + 20 (IP zaglavlje originalne
poruke) + 8 okteta (originalni paket).
Adress Resolution Protocol (ARP)
Ovaj protokol pretvara IP adresu u odgovarajuću adresu sloja veze
(datalink layer) u sklopu lokalne mreže. Prvo se koristi emitiranje
(broadcasting) IP adresa nakon čega se čeka odgovor od nekog
računala. Nakon što se primi odgovor na par IP adrese i adresa sloja veze
se privremeno sprema (na neki određeni vremenski interval). Na taj se način
spriječava stalno emitiranje koje može dosta opteretiti mrežu. Da bi se
ARP koristio sloj veze mora omogućiti emitiranje poruka kao što to
omogućava npr. ethernet.
Reverse Adress Resolution Protocol (RARP)
RARP obavlja obrnuto pretvaranje: iz adrese sloja veze u IP adresu. Naročito
je koristan kod stanica bez diska koje kod podizanja trebaju saznati svoju IP
adresu.
Protokoli za usmjeravanje (routing)
Protokoli za usmjeravanje odlučuju o usmjeravanju paketa na razini
mreže. Internet usmjerivači (router-i) mogu biti dio autonomnog sustava
ili AS-a. AS je skup usmjerivača koji su pod istom administracijom. Takvi
usmjerivači koriste isti protokol za usmjeravanje nazvan Interior Gateway
Protocol (IGP). Postoje različiti IGP-i, ali svi usmjerivači u AP-u
koriste isti. Da bi mogli komunicirati međusobno, AS-ovi koriste External
Gateway Protocol (EGP). Taj protokol ne zan detalje o usmjeravanju unutar samog
AS-a. IGP bi mogao biti predstavljen u telefoniji lokalnom centralom, dok EGP
odgovara međugradskoj telefonskoj centrali.
Uobičajeno usmjeravanje (defaul route)
Većina računala ima samo jedno mrežno spojište i većina
lokalnih mreža posjeduje samo jedan usmjerivač koji ih povezuje s vanjskim
svijetom. Prema tome, sva računala na lokalnoj mreži trebaju samo jednu
uobičajenu rout (default route) koja usmjerava pakete preko
usmjerivača u vanjski svijet.
Routing Information Protocol
RIP je najstariji protokol za usmjeravanje koji se uobičajeno
primjenjuje na Internetu. Razvijen je za lokalne mreže i zasniva se na
emitiranju (broadcasting)
Open Shortest Path Finder (OSPF)
OSPF će vjerovatno postati standardni IGP protokol. Pri usmeravanju
promete OSPF uzima u obzir brzinu veze kao i stanje veze, a ima mogućnost
dijeljenja prometa za isto odredište po različitim putevima radi boljeg
iskorištenja veza.
Exterior Gateway Protocol (EGP)
EGP je prvi inter-AS protokol namijenjen povezivanju AS-a sa jednim
sredipšnjim AS-om. On pretpostavlja da središnji AS zna sam kako upućivati
podatke drugim AS-ovima. EGP uzima u obzir samo dostupnost, a ne brzinu i
opterećenost veze.
Border Gateway Protocol (BGP)
BGP je noviji inter-AS protokol koji je nadogradnja EGP-a. On je
također protokol dostupnosti, ali omogućava složenije toppologije
mreže od zvjedzdaste sa centralinm AS-om koji pdržava EGP.
Protokoli na nivou prijenosa
Postoje dva osnovna protokola koja su povezana sa IP-om: TCP i UDP.
Transmission Control Protocol (TCP)
TCP je pouzdan protokol jer
za svaki poslani segment očekuje potvrdu prijema (ACK - Acknowledgment).
Ako nakon isteka određenog vremenskog intervala pozitivna potvrda ne
stigne, ili stigne informacija o netočno primljenim podacima, prijenos se
ponavlja sve dok ne stigne pozitivna potvrda prijema.
TCP je spojevni
protokol (connection-oriented), osigurava vezu sa spajanjem, uspostavlja
logičku vezu ili virtualni kanal između dva krajnja uređaja.
Uspostavi veze prethodi razmjena tri segmenta s upravljačkim informacijama
u procesu koji se označava kao trostruko rukovanje (three-way handshake).
Pozivajuće računalo prvo šalje sinkroniziraju u poruku SYN kojom
obavijesti drugo računalo da želi s njim komunicirati i pošaljesvoj redni
broj (Sequence Number), a to je broj od kojeg predajna strana poćinje
označavati segmente koje šalje. Redni brojevi se koriste kako bi se sa
uvažio pravilan slijed podataka. Pozvano računalo odgovara šaljući
segment koji sadrži potvrdu prijema ACK (Acknowledgment) i SYN. Tim
segmentom pozvano računalo potvrđuje prijem poziva i pošalje pozivajućem
računalu svoj redni broj. Na kraju, pozivajuće računalo pošalje
segment kojim potvrđuje prijem segmenta pozvanog računala i šalje
svoje prve podatke. Nakon te razmjene, TCP pozivajućeg računala zna
da je udaljeno računalo aktivno i da je spremno primiti podatke. Čim
se veza uspostavi, podaci se mogu prenositi. Kad se prenesu svi podaci, dva ure
aja trostrukim rukovanjem razmjenjuju segmente s kontrolnim
informacijama, koji sadrže FIN (Final) bit i kojim se veza prekida
(zatvara), jer pošiljatelj nema više podataka za odredišno računalo.
TCP osigurava pravilan tok podataka,
oznaćavaju i redni broj segmenta u poruci. Broj prvog segmenta može biti
bilo koji, iako je najčešće nula. Stizanje segmenata poruke na
odredište potvrđuje poruka ACK, na osnovu koje izvorište prima informaciju
koliko je ispravnih segmenata do tada primljeno, te koliko ih se još može
primiti. Na potvrdama prijema
temelji se kontrola toka i određuje dinamika daljnjeg slanja podataka
odredištu. Potvrđeni broj, kojeg nosi ACK, je redni broj posljednjeg
okteta kojeg je udaljeno računalo ispravno primilo. Udaljeno računalo
ne mora slati potvrdu prijema za svaki primljeni paket. Prema standardu,
pošiljatelj može smatrati da su ispravno primljeni svi okteti zaključno s
onim na kojeg ukazuje potvrđeni broj. Polje prozor (Window) u zaglavlju
segmenta sadrži broj okteta koje udaljeno računalo još može primiti, pa
predajno računalo može slati segmente sve dok ukupni broj okteta ne bude
veći od broja okteta upisanih u polju prozor. Prijemno računalo
mijenja velićinu prozora nakoln svakog okteta koji primi i tako nadzire
tok podataka. Kad je velićina prozora jednaka nuli, predajno računalo
treba prekinuti slanje paketa dok ne dobije segent u kojem je velićina
prozora veća od nule.
Karakteristike
TCP protokola:
· Kontrola toka
podataka (Flow Control) - omogućuje da dva komunicirajuća
sustava prate transmisiju paketa i na taj način spriječe gubljenje
paketa i tzv. overflow, što znači da stanica koja emitira pakete
pošalje više paketa nego što ih prijemna stanica može primiti
·Potvrđivanje
primitka paketa (Acknowledgement) - stanica koja emitira podatke od
prijemne stanice dobiva povratnu informaciju o prispjeću paketa · Sekvenciranje s kraja na kraj (End-to-end sequencing)
- omogućuje da paketi dolaze u ispravnom poretku je dan iza drugog tako da
ih odredišna stanica ne mora svrstavati.
·Checksumming -
metoda kojom se provjerava i osigurava integritet paketa · Retransmisija -
ponovo se šalju paketi koji su izgubljeni ili neispravni.
User Datagram Protocol, RFC 768 je protokol prijenosne razine koji koristi IP protokol, a omogućava protokolima više razine slanje poruka drugim programima uz minimalno korištenje mehanizama protokola. Temeljen je na bespojnom prijenosu, ne garantira sigurnu isporuku podataka i ne preporu a se za primjenu aplikacijama kojima je bitna sigurna i pouzdana isporuka. UDP osigurava točan prijenos unutar ra čunala, tj. podaci dođu do viših slojeva onakvi kakvi su primljeni s mreže.
Postoji nekoliko slučajeva kada
se za prijenos poruka koristi UDP, a ne TCP protokol
• potrebno poslati manji blok podataka, velićine jednog paketa, pa je jednostavnije i brže prenositi samo podatke (uz UDP zaglavlje), bez dodatnih kontrola, a u slučaju pogrešnog prijema poslati ponovno;
• slanje upita jednog računala
drugom uz ponavljanje upita ako odgovor ne stigne nakon isteka određenog
vremenskog intervala; na upit se također može odgovoriti primjenom UDP
protokola;
• prijenos podataka aplikacija koje imaju vlastite tehnike osiguravanja pouzdanog prijenosa, ili su manji gubici dozvoljeni. UDP dodaje znatno manje zaglavlje, što cijeli datagram koji predaje mrežnoj razini čini manjim. U zaglavlju UDP datagrama nalaze se 16-bitne adrese izvorišnog i odredišnog broja usluge, informacija o duljini cijele poruke, te zbroj na osnovu kojeg se obavlja provjera je li poruka ispravno primljena. Minimalna duljina UDP zaglavlja je 8 okteta.
UDP protokol
koriste protokoli NFS (Network File System, RFC 1 094), SNMP (Simple Network
Management Protocol, RFC 11 57).
Upravljanje simboličkim imenima i osnovni servisi
Većina Internet servisa visoke razine zahtijeva pretvaranje
tekstualnih (ili simboličkih) imena u IP adrese. Među osnovne servise
spada i usklađivanje vremena.
Internet standad DNS pretvara imena računala kao što je to
jagor.srce.hr u IP adrese kao što je 161.53.120.3 . To je najviše
upotrebljavana usluga na Internetu. DNs je hijerarhijski organiziran kao stablo.
Redudantni name serveri odgovarau na zahtjeve korisnika za pretvaranje imena u
adrese. Protokol određuje kako DNS klijenti (DNS clients) postavljaju
upite DNS serverima kao i način na koji DNS serveri komuniciraju
međusobno.
Network Information Services (NIS)
NIS tvrtke Sun Micorsystems također omogućava pretvaranje
imena u adrese. Međutim ima i mogućnost pretvaranja korisničkih
imena u oznake, kao i druge slične usluge. Iako ima prednosti koristi se
samo u lokalnoj mreži dok se u WAN-ovima koriste DNS.
Network Time Protocol (NIS)
NTP omogućava održanje istog vremena na svim računalima u
nekom dijelu mreže.
Servisi za komuniciranje
Servisi za komuniciranje u osnovi služe za komunicirane među
ljudima koji koriste računala povezana u mrežu
Elektronska pošta
Najčešće upotrebljavan servis za komuniciranje je upravo
elektronska pošta (e-mail). Da bi se napisala poruka koristi se korisnički
agent (user agent) ili UA. Da bi se poruka prenijela potreban je agent za
prijenos poruke (message transfer agent) ili MTA.
Simple Mail Transfer Protocol (SMPT)
Simple Network Management Protokol
SNMP - (RFC 1157/1158) je standardni i vrlo raširen protokol za upravljanje i
administriranje mreže koji služi za prikupljanje informacija o subjektima na
mreži i šalje ih administratoru. SMPTse naslanja na User Datagram Protocol , UDP. Svaki uređaj u mreži implementira SNMP agenta,
točnije programski modul koji prikuplja informacije o tom uređaju u
mreži, njegovim karakteristikama, o prometnom opterećenju, grešakama,
protoku podataka i slično.
Upravljačka
konzola prikuplja podatke od SNMP agenata na svakom pojedinom upravljivom
uređaju i pohranjuje ih na organizirani način u bazu podataka koja se
naziva Management Information Base (MIB). Zapisi u MI B bazi su jedinstvenog formata tako da SNMP
upravljačke jedinice mogu te informacije o upravljivim uređajima u
mreži prezentirati sistem administratoru na upravljačkoj konzoli.
Neki mrežni
uređaji ne raspolažu resursima za odvijanje SNMP agentskog programa pa zbog toga postoje
tzv. Proxy agenti tj. uređaji
koji obavljaju monitoriranje uređaja i opskrbljuju ga s SNMP funkcijama.
Mulitpurpose Internet Mail Extensions (MIME)
MIME je proširenje standarda za elektroničku poštu koje
imigućava prijenos i drugih podataka osim standardnih 7-bitnih znakova. To
se postiže na taj način da se dio poruke označi kao posebno kodiran.
Network News Transfer Protocol (NNTP)
NNTP je uobičajen protokol za razmjenu USENET vijesti među
računalima na Internetu. Klijenti čitaju i šalju vijesti korištenjem
servera za vijesti (news server). (USENET vijesti su skupne diskusije o
određenim temama nazvanim grupama vijesti (news groups). Kada se postave vijesti na neko
računalo korisnici mogu lakše raspljati određene teme.)
Servrisi za dijeljenje resursa
Osnovna uloga prve mreže sa razmjenom paketa, ARPANET-a je bilo
dijeljene resursa i pristup udaljenim resursima kao što su superračunala i
poslužitelji datoteka preko mreže. Tri najupotrebljavanija protokola na
Internetu su SMPT za komunikaciju elektronskom poštom i dva protokola za
dijeljenje resursa FTP i TELNET. To su ujedno i protokoli koji se zahtijevaju
od računala poslužitelja na Internetu.
Prijenos datoteka
Najjednostavniji način za pristup do datoteke koja se nalazi na
udaljenom poslužitelju je kopiranje njenog sadržaja na lokalni poslužitelj. U
tu svrhu postoje dav protokola.
FTP je protokol za prijenos
datoteka, definiran u RFC 959. FTP protokol koristi dvije odvojene istovremene
TCP veze, jednu za upravljanje (priključni broj usluge 21), a drugu za
prijenos podataka (20). Za upravljačku vezu, FTP radi po specifikaciji
telnet protokola. Upravljačka veza se koristi za prijenos naredbi i
odgovora na naredbe. Podaci se prenose samo preko podatkovne veze. Pri
prijenosu podataka mora se voditi računa o formatu podataka. Za prijenos
tekstualnih podataka definira se ascii na in prijenosa (podrazumijevan pri
uspostavi veze), odnosno binarni - za prijenos binarnih podataka.
FTP omogučava prijenos podataka
između dva računala, od kojih jedno može biti lokalna radna stanica
na kojoj korisnik radi, a druga udaljeno računalo, ili se može raditi o
dva udaljena računala. Također, prijenos datoteka korisnik može
obavljati izme u dva računala na kojima ima svoj korisnićki
račun, na primjer u slučaju kad želi svoje datoteke prebaciti s
jednog udaljenog računala na drugo.
Udaljeno prijavljivanje
Da bi se koristile mogućnosti udaljenog računala, potrebno se
na njega prijaviti. Da bi ta prijava bila jednaka kao da je računalo
lokalno, koriste se slijedeća dva protokola.
TELNET (virtual terminal protocol)
Telnet je protokol
korisničke razine koji omogućava prijavu za rad na udaljeno
računalo. Definira pravila za povezivanje korisnikove tipkovnice i ekrana
na klijent sustavu s komandnim interpreterom na udaljenom poslužitelju. Osnovna svrha telnet protokola jest osigurati da
poslužitelji i klijenti ne moraju čuvati informacije o terminalskim
karakteristikama onog na drugom kraju veze.
Sastoji se iz tri cjeline -
protokola za uspostavu veze (ICP - Initial Connection Protocol), definicije
mrežnog virtualnog terminala (NVT - Network Virtual Terminal) i definicije
kontrolnih signala koji se prenose skupa s podacima. Podaci se prenose 7-bitnim
ASCII kodom, preko uspostavljene TCP veze. Telnet protokol koristi
priključni broj usluge 23. Opći oblik naredbe telnet je:
telnet [IP_address | host_name]
[port]
IP adresa, ili naziv računala
napisan iza naziva naredbe telnet označava udaljeno računalo kojem se
želi pristupiti. Navođenjem priključnog broja usluge nakon naziva ili
adrese računala, moguće je pristupiti određenoj usluzi, pri
čemu se terminal koristi kao klijent za datu uslugu. To može biti
praktično u slučaju kad korisnik nema odgovarajući klijent
program, ili kad je to jedini način za pristup određenoj usluzi.
Odjava s udaljenog računala obavlja se upisom naredbe logout ili exit, a
korisnik može nastaviti rad na lokalnom sustavu.
Najčešće je pristup
udaljenom računalu omogućen samo potvrđenim korisnicima, onima
koji imaju otvoren korisnć ki račun na tom računalu.
Međutim, postoje računala koja na određenom priključnom
broju usluge pružaju neku javnu mrežnu uslugu za pristup kojoj od korisnika ne
traže autorizaciju, ali su prava korisnika ograničena samo na pregled
publiciranog sadržaja. Napuštanjem usluge, prekida se i rad korisnika na tom
sustavu.
NFS protokol (RFC 1094) razvila je tvrtka Sun Microsystems, a pruža transparentni pristup datotekama na udaljenim računalima koje istodobno može koristiti više korisnika. Protokol se lako prenosi na različita računala, operacijske sustave, te razlićite mrežne arhitekture. Na prijenosnoj razini koristi UDP protokol. NFS znatno povećava opterečenje mreže i nepraktičan je na sporim linijama, ali pruža znatne prednosti. NFS klijent ugrađen je u jezgru operacijskog sustava i omogućava aplikacijama i naredbama korištenje priključenog čvrstog diska kao da je lokalan. NFS pretpostavlja hijerarhijski datotečni sustav - sustav direktorija i datoteka organiziran počevši od korijena stabla (root, korijenski direktorij) koji sadrži više poddirektorija, od kojih svaki može sadržavati daljnje poddirektorije i datoteke. Svaki element direktorija (datoteka, poddirektorij, ure aj, veza, itd.) ima naziv u obliku niza znakova, a njegovo je mjesto jednoznačno definirano stazom ili putem (path). Različiti operacijski sustavi imaju različita pravila o dozvoljenim nazivima, odnosno postavljaju ograničenja na broj znakova u imenu, definiraju mogu nosti i pravila korištenja specijalnih znakova i znakova interpunkcije, a može se razlikovati i način označavanja puta do datoteke.
Prijenos paketa preko TK mreže
SLIP - Protokol za modemske
komunikacije
SLIP definira mehanizam prijenosa IP paketa telefonskom linijom (serial line). IP paketu dodaje svega dva kontrolna znaka koji ga uokviruju. To je jedina funkcija koju obavlja, pa je jednostavan za primjenu. Omogućava povezivanje i međusobnu komunikaciju računala i usmjerivačkih uređaja.
SLIP protokol definira dva kontrolna
znaka, END i ESC. END je C0 heksadecimalno (92 decimalno), a ESC DB
heksadecimalno (29 decimalno) i ne treba ga miješati s ASCII ESCape znakom. Ako
se prilikom slanja podataka naiđe na sam znak END, umjesto njega šalju se
dva znaka ESC i heksadecimalno DC (220 decimalno). Ako se naiđe na sam
znak ESC šalju se dva znaka ESC i heksadecimalno DD (22 decimalno). Na kraju
posljednjeg okteta šalje se znak END. Naknadno je uvedeno da se prije slanja
podataka pošalje znak END kako bi se odbacili okteti nastali šumom na liniji.
Kako SLIP nije prihvačen kao standard, ne postoji ni definirana maksimalna
veličina SLIP paketa, a preporuča se maksimalna veličina od 1
006 okteta kao kod Berkeley UNIX verzije SLIPa.
Nedostaci SLIP protokola su:
• nema mogućnost adresiranja niti razmjene informacija o adresi - računalo s jedne strane SLIP veze ne može doznati IP adresu ure aja s druge strane putem SLIP protokola.
• nema identifikaciju tipa paketa - jedna SLIP veza podržava samo jednu arhitekturu protokola (npr TCP/IP), koja mora biti ista za obje strane u komunikaciji.
• nema detekciju ni korekciju
pogrješki, pa ni retransmisije paketa - podrazumijeva se da će to biti
obavljeno protokolima više razine
• nema mehanizme sažimanja podataka.
Neki od nedostataka SLIP protokola razrješeni su naknadnim
poboljšanjima, kao što je komprimiranje zaglavlja (CSLIP, RFC 1144). Razmjena
informacije o adresi obavlja se tekstovnim na inom prijeuklju ivanja SLIP
protokola.
PPP -
Point - to - Point Protocol
PPP je standardni Internet protokol
koji omogučava prijenos paketa preko modemskih veza uz istovremenu podršku
više protokola, te osigurava pouzdani prijenos preko bilo kojeg tipa serijske
veze. Čine ga tri skupine pravila: za umetanje (enkapsulaciju) paketa više
protokola mrežne razine u okvire PPP protokola, zatim protokol za nadzor veze
(LCP - Link Control Protocol) za uspostavu, konfiguriranje i testiranje
podatkovne veze, te protokol za "nadzor mreže" (NCP - Network Control
Protocol) za dogovor o prijenosu različitih protokola mrežne razine.
Umetanje paketa omogućava multipleksiranje različitih protokola mreže
razine preko iste veze, pa PPP
omogućava
povezivanje računala, premosnika i usmjernika koji rade na različitim
protokolima. Dodaje zaglavlje od 8 okteta (kao dodatak HDLC okvirima), s mogu
noš u skra ivanja na 2 ili 4 okteta.
Zaglavlje PPP protokola
sastoji se od tri polja:
Polje "protokol" definira
kojem protokolu mrežne razine treba proslijediti paket. Polje "information"
sadrži paket za protokol iz polja "protokol". Polja
"information" i "padding" mogu biti promjenljive duljine,
do popune okvira od 1 500 okteta, što je ujedno najveći mogući okvir
kojeg PPP može primiti (MRU –Maximum Receive Unit).
Protokol
za nadzor veze (LCP) daje potrebne kontrolne informacije o stanju veze,
uspostavlja vezu, dogovara konfiguracijske parametre, provjerava kvalitetu
uspostavljene veze i raskida vezu. Tijekom dogovaranja parametara, LCP može
dogovoriti prijenos uz sažimanje podataka, te iznos MRU. Ovim protokolom
određene su procedure provjere identiteta korisnika i dodjele IP adrese.
Protokol za nadzor mreže (NCP) protokolima mrežne razine daje kontrolne
informacije i informacije o konfiguraciji, odnosno, omogu ava PPP protokolu ostvarivanje
sigurnog prijenosa podataka razlićitih mrežnih protokola.
PPP protokol dopunjava sve nedostatke SLIP protokola (pouzdani prijenos, adresiranje, podrška za više protokola), što ga čini složenijim i zahtjevnijim. Trenutno se u praksi koriste oba protokola, iako ne komuniciraju međusobno. PPP se najčešće primjenjuje za vezu preko iznajmljene linije (leased line). Za privremene i povremene modemske veze (dial-up) primjenjuje se bilo koji od ta dva protokola.
NetWare Protokol
NetWare je mrežni operacijski sustav i baziran je na klijent-server
arhitekturi. NetWare je razvijen od tvrtke Novell i predstavljen je pocetkom
80-ih. Slika 4. pokazuje odnos izmedu NetWare protokola i OSI modela.
Slika 4. Protokoli NetWare-a
Glede sigurnosti sustava
za korisnika se na poslužitelju može odrediti: postupak prijave na sustav (ime
i lozinka), starateljska prava (čitanje, upisivanje, brisanje i drugo),
prava na imenike, atributi datoteka
,prava na mrežne resurse što NetWare čini sveobuhvatnim sustavom
glede sigurnosti. Nadglednik mreže dužan je o svemu tome voditi brigu. Naravno,
administrirati se može i pristup pojedinim mrežnim resursima.
NetWare mrežni sustav konfigurira se u više odvojenih cjelina.
Cjelokupni diskovni resursi sastoje se od dva osnovna dijela i to:
1.) SYS particija - sustavna
particija s pripadnim imenicima:
- system
(programska potpora poslužitelja dostupna, samo nadgledniku)
- login (programi
prijave i aktiviranja korisnika)
- public (zajedničke
mrežne aplikacije)
- mail (imenik
unutar kojeg svaki korisnik prima poštu u svom vlastitom
podimeniku u kojoj može kreirati
vlastite imenike)
- ostali imenici
(prema potrebi korisnika)
2.) Ostalo - particije u koju
se mogu instalirati drugi
programi koje
će koristiti jedan korisnik ili
više njih.
Kreiranje novih
particija imenika može obaviti samo administrator sustava, i dati prava
korisniku da sam u "svom" imeniku može kreirati naredne grane stabla
imenika prema nahođenju.
Ako jedan korisnik radi na radnoj postaji i prepusti rad drugome,
prijava drugogo korisnika vlastitom lozinkom automatski znači odjavu
predhodnog korisnika na toj postaji. Isti korisnik može se prijaviti na više
postaja. U osnovi broj aktivnih korisnika na mreži je manji ili jednak broju
postaja koje mreža podržava, a sam popis autoriziranih korisnika mreže nije
ograničen. Dakle, broj korisnika koji se može prijaviti na mrežni sustav
nije ograničen s brojem radnih postaja (5, 10...) za koji je mreža
dimenzionirana (kupljena).
Naravno, ako više osoba pozna postupak prijave jednog od korisnika mogu
zlorabiti mrežne resurse. Stoga je omogućeno svakom korisniku da sam može
mijenjati lozinku s kojom se prijavljuje na sustav.
Jedan korisnik može se prijaviti s više radnih postaja i sa svake
obavljati drugu zadaću. Ako se odjavi s jedne radne postaje na drugima
će nadalje ostati prijavljen.
Arhitektura Novell
NetWare mrežnog sustava prikazana je na slijedećoj slici:
|
|
|
Slika 5. Shema arhitekture NetWare mrežnog sustava. |
Zadaće pojedinih dijelova je:
NETx
je "shell"-prevoditelj za MS-DOS komande jer ih NetWare ne pozna.
NetWare sintaksa prevodi se u MS-DOS sintaksu i korisnik ima osjećaj da
radi s MS-DOS-om. U novijim verzijama mreže koncept NETx-a zamjenjen je skupom
VLM modula (Virtual Loadable Modules) koji se dinamički učitavaju u
radnu memoriju poslužitelja i radne postaje prema potrebi.
NetBIOS omogućava rad s aplikacijama razvijenim za IBM-NET mrežni sustav.
Nije uvijek potrebit.
IPX
usmjerava izvještaje s mreže na poslužitelj i upravlja prijenosom između
radnih postaja i poslužitelja. Mrežna oprema uključuje mrežnu karticu i
njezinu programsku potporu glede komunikacije i predstavlja fizičku vezu s
poslužiteljem.
DOS,
aplikacije i NOVELL NetWare u okruženju poslužitelja služe da se omogući
izgradnja NOVELL particije i kreiranje mrežnog sustava putem DOS particije i njihova međusobna
interakcija tijekom upućivanja, rada i isključivanja mrežnog sustava.
Netware način zapisivanja nije sukladan MS-DOS načinu zapisivanja
podataka na disk, te se Novell particija diska poslužitelja "ne vidi"
iz DOS-a i ne može joj se izravno pristupiti.
PC BIOS i DOS predstavljaju OS računala koji opslužuje aplikacije
radne postaje. Lokalne aplikacije mogu komunicirati sa poslužiteljem preko
NETx-a (NetBIOS-a).
Dakle, glede uspostavljanja mrežne komunikacije u računalo mreže
potrebito je učitati i izvršiti u radnoj memoriji računala programsku
potporu prema slijedećem redosljedu:
|
|
|
Tablica 6. Radnje uspostavljanja mrežne komunikacije. |
Tablica predstavlja opće načelo uspostavljanja komunikacije,
te stoga nisu opisani parametri koji bi pojedine korake pratili, kao ni
osobitosti u slučaju priključivanja različitih mrežnih resursa.
Raznolikost OS i
sklopovske osnove računala otežavaju usklađivanje različitih
računalnih platformi u zajednički rad u mreži. Povezivanje istorodnih
sustava pojednostavnjuje izradu mrežne potpore i programske potpore koja će
se koristiti. No, proizvođači mreže opreme uspješno nude i
mogućnost usklađenog rada različitih sustava u mrežnom okruženju
koristeći se za tu svrhu specijalno dizajniranim sklopovima i programskom
potporom glede ostvarivanja uspješne međuveze između njih.
AppleTalk
AppleTalk
je protokol koji je razvijen od
tvrtke Apple Computer u ranim osamdesetima. Svrha AppleTalk-a bila je da
omogući korisnicima da djele resurse, kao što su datoteke i printeri.
Uređaji koji pružaju te resurse zovu se serveri dok uređaji koji
koriste te resurse zovu se klijenti. Zbog toga AppleTalk je jedan od najranijih
implementacija klijent-server mrežnih sistema-
AppleTalk
je bio dizajniran sa transparentnim mrežnim sučeljem. Što znači da je
za komunikaciju između klijenta i mrežnih servera potrebno malo
komunikacije s korisnikom. Kao dodatak, stvarne operacije AppleTalk protokola
su nevidljive za kranjeg korisnika,
koji vidi samo rezultat tih operacija. Postoje dvije verzije AppleTalk-a : Faza
1 i Faza 2.
Faza 1
AppleTalk-a bila je prva specifikacija AppleTalk-a i bila je ravijena u ranim
osamdesetima samo za upotrebu u lokalnim mrežama. Faza 1 zato ima dva osnovna
ograničenja: njegovi mrežni segmenti mogu sadržavati samo do 127
domaćina i 127 servera, i radi samo sa ne proširivim mrežama.
Faza 2
AppleTalk-a, koja je druga pojačana specifikacija AppleTalk-a, bila je
dizajnirana za upotrebu u velikim mrežama poput interneta. Faza 2 rješava dva
ključna ograničenja Faze 1 i donosi mnoga poboljšanja u odnosu na
Fazu 1. Faza 2 omogućava bio koju kombinaciju od 253 domaćina i
servera na jednoj AppleTalk mreži i podržava proširive i neproširive mreže.
AppleTalk Mrežne komponente
AppleTalk
mreže su uređene u hijerarhijskom organizaciju. Četri osnovne komponente
formiraju osnove AppleTalk mreže : socket, čvor, mreža i zona. Slika 7.
ilustrira hijerarhijsku organizaciju tih komponenata u AppleTalk internet
mreži. Svaka od tih komponenata opisana je u sljedecim odlomcima.
Slika
7. AppleTalk internet mreža
Socket
AppleTalk
socket je jedinstvena, adresibilna lokacija u AppleTalk čvoru. To je
logička točka kod koje gornj sloj AppleTalk softwarea stvara niz
procesa za komunikaciju s mrežnim
slojem Datagram-Delivery Protocol (DDP). Ti procesi su znani kao socket
klijenti. Socket klijenti posjeduju jedan ili više socketa koje upotrebljavaju
za slanje i primanje paketa. Socket-i mogu biti dodijeljivani statički i
danamički. Statički dodijeljivani socket-i su rezervirani za upotrebu
posebnih porotokola ili drugih procesa. Dinamički dodijeljene socket-e
dodijeljuje DDP kada socket klijent to zatraži. AppleTalk čvor može
sadržavati do 254 različita socket-a. Slika ******* prikazuje odnos
između socket-a u AppleTalk
čvoru i DDP-a na mrežnom sloju.
Slika 8. Socket
klienti upotrebljavaju socket da primaju I šalju datagrame
Čvorovi
AppleTalk
čvor je uređaj koje je spojen na AppleTalk mrežu. Taj uređaj
može biti Macintosh računalo, printer,
IBM PC, ruter, ili neka druga slična naprava. Unutar svakog
AppleTalk čvora postoji mnogo procesa koji se nazivaju socket. Svaki
čvor u AppleTalk mreži pripada jednoj mreži i određenoj zoni.
Mreže
AppleTalk
mreža sastoji se od jednog logičkog kabla
i više priključenih čvorova. Logički kabel se sastoji od
jednog ili više fizičkih kabel koji su međusobno spojeni pomoču
rutera. AppleTalk mreža može biti proširiva i neproširiva.
Ne proširiva mreža
Ne
proširava AppleTalk mreža je fizički mrežni segement kojem je dodijeljen
jedan mrežni broj, koji može biti intervalu od 1 do 1,024. Mreža 100 i mreža
526 su važeči mrežni brojevi u ne preoširivoj mreži. Svaki broj čvora
u ne proširivoj mreži mora biti jedinstven i jedna ne proširiva mreža ne može
imati više od jedne AppleTalk zone
konfigurirane na njoj (Zona je logička grupa čvorova i mreža). Faza 1
AppleTalk-a podržava samo ne proširive mreže ali ne proširive mreže se danas
više ne koriste jer su potisnute od proširivih mreža.
Slika
9. Ne proširiva mreža
Proširiva mreža
Proširiva
AppleTalk mreža je fizički mrežni segment kojemu se mogu dodijeliti
razlčiti mrežni brojevi. Kao i kod ostalih protokola svaka kombinacija mrežnog
broja i broja čvora u proširivoj mreži mora biti jedinstvena kao i njegova
adresa zbog identifikacije. Proširive mreže mogu imati više AppleTalk zona
konfiguriranih na jednom mrežnom segmentu i čvorovi na proširivoj mreži
mogu pripadati bilo kojoj zoni povezanoj s mrežom. Proširive mreže su danas u
potpunosti zamijenile ne proširive mreže. Slika 10. prikazuje proširivu mrežu.
Slika 10. Proširiva mreža
Zona
AppleTalk
zona je logička grupa čvorova i mreža koja je definirana kada mrežni
administrator konfigurira mrežu. Čvorovi i mreže ne moraju biti
fizički blizu kako da pripadaju istoj AppleTalk zoni.
Slika 11.
Zona
AppleTalk fizički i podatkovni sloj
Kao i
kod ostalij popularnih protokola, poput TCP/IP-a i IPX-a, AppleTalk arhitektura
održava pristup mediju oslanjajući se na niže slojene protokole potput
Ethernet-a, Token Ring-a, i FDDI-a. U AppleTalk stogu protokola postoje
četri osnovne implementacije za pristup mediju : EtherTalk, LocalTalk,
TokeTalk i FDDITalk.
To su
implementacije na sloju za podatke (Data link) koje omogućuju AppleTalk
protokolima komuniciranje sa standardnim sučeljima koja uključuju IEE
802.3 (uz EtherTalk), Token Ring (us TokenTalk) i FDDI (us FDDITalk). Kao
dodatak AppleTalk donosi i svoje mrežno sučelje znano kao LocalTalk.
Slika 12. AppleTalk
protokoli za pristup pokrivaju prva dva OSI sloja
EtherTalk
EtherTalk
proširuje podatkovni sloj kako bi omogućio AppleTalk protokolima da rade
sa standardom IEEE 802.3. EtherTalk mreže su organizirane isto kao
IEEE 802.3 mreže, podržavajući iste brzine i duljine segmenata kao i
isti broj aktivnih mrežnih čvorova. To omogućava AppleTalk-u da se
može postaviti bilo koju Ethernet baziranu mrežu. Komunikaciju između
protokola viših slojeva AppleTalk-a i Ethernet protokola obrađuje
EtherTalk Link-Access Protocol (ELAP).
EtherTalk Link-Access Protocol
EtherTalk
Link-Access Protocol (ELAP) rukuje s interakcijom između AppleTalk
protokola i standarda IEEE 802.3. Viši slojevi AppleTalk protokola ne
prepoznaju hardeversku adresu standarda IEEE 802.3 pa ELAP upotrebljava Address-Mapping
Table (AMT) koju održava AppleTalk Address-Resolution Protocol (AARP)
kako bi pravilno adresirao prijenos.
ELAP
rukuje interakcijom između viših slojeva AppleTalk protokola i podatkovnim
slojem tako što potadke prilagodi podatkovnom sloju 802.3. ELAP to čini na
tri razine kada šalje DDP pakete :
·
Zaglavlje za
Subnetwork-Access Protocol (SNAP)
- Zaglavlje za IEEE 802.2 Logical
Link-Control (LLC)
- Zaglavlje za IEEE 802.3
ELAP Data-Transmission Process
ELAP
upotrebljava posebne procese za prijenos podataka kroz fizički medij. Prvo
ELAP dobije DDP paket koji treba prenijeti. Zatim pronalazi adresu koja je
specificirana u DDP zaglavlju, a zatim tu adresu prilagođava IEEE 802.3
adresi. ELAP zatim na paket dodaje tri nova zaglavlja, a počinje sa SNAP i
802.2 LLC zaglavljima. Treće zaglavlje je IEEE 802.3 zaglavlje. U polje za
krajnju adresu u trećem zaglavlju stavlja
IEEE 802.3 adresu. Na kraju IEEE 802.3 okvir stavlja se na fizički
medij za prijenos do odredišta.
LocalTalk
LocalTalk
razvijen je od Apple Computer-a za njihov AppleTalk protokol stog bio je
dizajniran kao učinkovito rješenje za spajanje lokalnih mreža. LocalTalk
hardware se standardno ugrađuje u Applove proizvode, koji se lako spajaju
pomoću jeftinih kabela s
prepletenim parom žica. LocalTalk mreže su organizirane u sabirničke mreže
što znaći da su uređaji međusobno spojeni u seriju. Mrežni
segmenti su ograničeni na razmak od 300 metara sa maksimumom od 32 aktivna
čvora, s tim da se više LocalTalk mreža može spojiti uz korištenje rutera.
Komunikacijom između LocalTalk protokola i viših protokola upravlja LocalTalk Link-Access Protocol (LLAP).
LocalTalk Link-Access Protocol
LocalTalk Link-Access Protocol (LLAP) je protokol upotrebljava se u LocalTalk mreži
kako bi prijenos okivira između AppleTalk čvorova bio što lakši i bez
grešaka. To znači da dostava datagrama nije zajamčena od LLAP-a,
takvu funkciju obavlja samo viši protokoli u AppleTalk arhitekturi. LLAP je
odgovoran za regulciju pristupa čvora fizičkom mediju.
TokenTalk
TokenTalk
isteže podatkovni sloj kako bi omogućio AppleTalk-ovom stugu protokola da
radi sa standardnom IEEE 802.5/Token Ring. TokeTalk mreže su organizirane
isto kao i IEEE 802.5/Token Ring mreže, podržavaju i iste brzine i isti
broj mrežnih čvorova. Komunikaciju između Token Ring protokola i
viših protokola AppleTalk-a obavlja TokenTalk Link-Access Protocol (TLAP).
TokenTalk Link-Access Protocol
TokenTalk
Link-Access Protocol (TLAP) rukuje sa interakcijom između AppleTalk
protokola i podatkovnog sloja standarda
IEEE 802.5. Viši slojevi AppleTalk protokola ne prepoznaju IEEE 802.5
hardversku adresu pa TLAP upotrebljava AMT kako bi pravilno adresirao prijenos.
FDDITalk
FDDITalk
isteže podatkovni sloj kako bi omogućio AppleTalk-ovom stogu protokola da
radi sa ANSI FDDI standardom. FDDITalk mreže su organizirane isto kako i FDDI
mreža, podržavaju iste brzine i isti broj aktivnih čvorova.
FDDITalk Link-Access Protocol
FDDITalk
Link-Access Protocol (FLAP) rukuje sa interackijom između ApleTalk
protokola i podatkovnog sloja FDDI standarda.Viši slojevi AppleTalk ne
prepoznaju FDDI hardversku adresu pa FLAP upotrebljava AMT kako bi pravilno
adresirao prijenos. FLAP kod odašiljanja DDP paketa radi prilagodbu tih paketa na
tri razine
·
Subnetwork-Access
Protocol (SNAP) zaglavlje
- IEEE 802.2 Logical Link Control
(LLC) zaglavlje
- FDDI zaglavlje
Mrežne adrese
AppleTakl
iskorištava adrese da bi identificirao i locirao uređaje na mreži na
sličan način na koji to rade TCP/IP i IPX protokoli. Te adrese koje
se dodijeljuju dinamički sastoje se od tri elementa:
·
Mrežni broj--- 16-bitna vrijednost koja identificira određenu AppleTalk mrežu
- Broj čvora--- 8-bitna vrijednos koja identificira
određeni AppleTalk čvor koji je preključen na određenu
mrežu.
- Broj socketa --- 8-bitni broj koji identificira određeni
socket koji je na određenom čvoru
AppleTalk
adrese se obično zapisuju kao decimalne vrijednosti koje se odvajajju
točko. Na primjer 10.1.50 znači mreža 10, čvor 1, socket 50.
Slika 13. AppleTalk mrežna adresa sastoji se od tri različita broja
Dodijeljivanje mrežnih adresa
Jedna
od jedinstvenih karakteristika AppleTakl-a je dinamička priroda adresa
uređaja. Nije potrebno definirati adresu AppleTalk uređaju. Zato se
AppleTalk čvorovima dodijeljuju adrese dinamički kada se prvi put
spoje na mrežu.
Kada
se čvor na AppleTalk mreži starta, primi privremenu mrežnu adresu. Prvih
16 bita te adrese odabire se iz startnog opsega, koji je rezerviran za mrežne
adrese (vrijednosti od 65280 do 65534). Sljedećih 8 bita adrese čini
adresa čvora koja se odabire slučajno.
AppleTalk Address-Resolution Protocol (AARP)
AppleTalk
Address-Resolution Protocol (AARP) je mrežni protokol koji pridružuje AppleTalk
mrežne adrese sa hardverskim adresama. Ostali AppleTalk protokoli
upotrebljavaju AARP protokol. Kada AppleTalk protokol šalje neke podatke on
specificira mrežnu adresu odredišta. Zadaća AARP-a je da nađe
hardversku adresu tog odedišta koristeći mrežnu adresu.
AARP
upotrebljava proces zahtjev-odgovor da bi saznao hardversku adresu drugih
mrežnih čvorova. AARP je protkol koji ovisi o fizičkom sloju, pa se
metoda traženja hardverske adrese ovisi o tom fizičkom sloju.
Adress Mapping Table
Svaki
AppleTalk čvor sadrži Address-Mapping Table (AMT), gdje se hardverske
adrese pridružuju mrežnim adresama. Svaki put kada AARP rješi mrežnu i hardversku
adresu taj se podatak zabilježi u AMT.
Tijekom
vremena povećava se mogućnost da su neki dijelovi AMT tabele
pogrešni. Zato svaki unos u AMT ima timer. Kada AARP primi paket koji mijenja
potvđuje ili mijenja unos timer se resetira.
Kada
prođe neko vrijeme ulaz u AMT-u se briše. Sljedeći put kada AppleTalk
protokol želi komunicirati s tim čvorom njegova se hardverska adresa mora
ponovo otkirit.
Sakupljanje adresa
U
određenim slučajevima nadolazeći DDP paketi se pregledavaju kako
bi se saznala hardversa i mrežna adresa izvornog čvora. Tada DDP može tu
informaciju staviti u AMT. To je jedan od načina na koji uređaj poput
rutera, radne stanice ili servera mogu otkriti ostale uređaje u AppleTalk
mreži.
Taj
proces traženja adresa iz nadolazećih paketa znan je kao sakupljanje
adresa. Sakupljanje adrese nije u širokoj upotrebi, ali u nekimi situacijama
može smanjiti broj zahtjeva koje AARP mora poslati.
AARP
AppleTalk
Address-Resolution Protocol (AARP)
pridružuje hardversku adresu mrežnoj adresi- Kada AppleTalk protokola
ima podatke koje želi poslati, šalje mrežnu adresu odredišta AARP-u.
Zadaća AARP-a je da pridruži hardversku adresu mrežnoj adresi.
AARP
provjerava AMT da li je harverska
adresa već pridružena mrežnoj adrsi. Ako je već pridružena onda se
hardverska adresa šalje protokolu koji je zatražio prijenos koji je zatim
upotrebljava kako bi napravi prijenos. Ako adrese nisu pridružene, AARP
odašilje zahtjev da čvor koji koristi tu mrežnu adresu da svoju hardversku
adresu.
Kada
zahtjev stigne do čvora s tom mrežnom adresom, on odgovara na taj zajtjev
i pri tom šalje svoju hardversku adresu. Ako ne postoji čvor s tom mrežnom
adresom nema ni odgovora pa AARP nakon nekoliko pokušaja javlja grešku
protokolu koji je tražio adresu. Ako se odgovor primi hardverska adresa se
pridruži mrežnoj i to se zabilježi u AMT-u, a nakon toga se hardverska adresa
proslijedi protokolu koji je podnio zahtjev.
Protokol za dostavu datagrama (Datagram Delivery Protocol (DDP)
Protokol
za dostavu datagrama je primarni mrežni protokol za usmeravanje u AppleTalk
stogu protokola i on pruža uslugu dostave datagrama između AppleTalk
socketa. Kao i kod protokola TCP, DDP ne uspostavlja stavrnu fizičku vezu
između dva uređaja.
DDP
obavlja dvije ključne funkcije: slanje i primanje paketa
·
Slanje paketa---DDP prima
podatke iz socket klijenata, stvara DDP zaglavlje i proslijeđuje taj paket
podatkovnom sloju
- Primanje paketa---DDP
prima okvir od podatkovnog sloja, pregledava DDP zaglavlje da bi saznao
odredište zaglavlja i zatim ga proslijeđuje zadanom socketu
DDP proces odašiljanja
DDP
radi kao svaki usmerivački protokol. Paketi se adresiraju na izvoru,
proslijeđuju podatkovnom sloju i zatim se šalju na odredište. Kada DDP
primi podatke od viših slojeva protokla on će ustanoviti da li se izvorni
i odredišni čvor nalaze na istoj mreži tako da ispita njihove mrežne
brojeve. Ako su na istoj mreži onda se paket stavlja u DDP zaglavlje i
proslijeđuje podatkovnom sloju za prijenos do odredišta, a ako nisu na
istoj mreži onda podatkovni sloj paket predaje ruteru.
AppleTalk Transportni sloj
Transportni
sloj u AppleTalk-u implementira pouzdan transport podataka koji je za kranjeg
korisnika posve transparentan. Tipične funkcije transportnog sloja su: kontrola
toka, multipleksiranje i kontrola grešaka i njihovo ispravljanje.
Postoji
pet ključnih implementacija u transportnom sloju AppleTalk-a:
·
Routing
Table Maintenance Protocol (RTMP)
- Name-Binding Protocol (NBP)
- AppleTalk Update-Based Routing Protocol
(AURP)
- AppleTalk Transaction Protocol (ATP)
- AppleTalk Echo Protocol (AEP)
Routing Table Maintenance Protocol (RTMP)
Routing
Table Maintenance Protocol (RTMP) je dio protokola za prijenos podataka koji
uspostavlja i održava tabele za usmeravanje u AppleTalk ruterima.
RTMP
je odgovoran za uspostavljanje i održavanje tabele za usmjeavanje kod AppleTalk
rutera. Tabele usmjeravanja sadrže dio za svaku mrežu do koje paket može
doći.
Ruteri
periodično izmjenjuju informacije kako bi osigurali da tabele za usmjeravanje
u svakom ruteru sadže trenutne informacije i da je informacija ista na cijeloj
mreži. RTMP tabela usmjeravanja sadrži sljedeće informacije o svakoj dostupnoj mreži:
·
Udaljenost
mreže
- Udaljenost u skokovima do odredišne
mreže
- Port
na ruteru koji vodi do te mreže
- Adresu sljedećeg rutera u nizu
- Trenutno stanje u tabeli
Slika
14. Tipična RTMP tabela
Name-Binding Protocol (NBP)
Name-Binding
Protocol je dio sloja za prijenos podataka AppleTalk protokol stogu koji
pretvara adrese upotrebljavane na nižim slojevima u imena. Socket klijenti
unutar AppleTalk čvora su znani kao Network-Visible
Entities (NVE). NVE je adresibilni mrežni resurs, kao printer, koji
sje dostupan preko mreže. Oni također imaju različite atribute i
njime se pridodaju imena.
Postoje
dva glavna razloga za upotrebu imena umjesto adresa kod viših slojeva. Prvi,
mrežene adrese se dodijeljuju dinamički
i zato se i često mijenjaju. Imena pružaju siguran način da se
korisnici služe mrežnim resursima i uslugama, kao što je datotečni poslužitelj. Drugo, upotreba
imena umjesto adresa odigurava transparentnost nižih slojeva kranjem korisniku.
Povezivanje imena
Povezivanje imena je proces povezivanj NVE imena sa mrežnim
adresama. Svaki AppleTalk čvor povezuje imena vlastitih NVE-a sa
pripadajućim mrežnim adresama. Povezivanje imena može se dogoditi kada se
čvor prvi put starta ili može biti dinamički prije nego što se
pristupa klijentu.
NBP
obavlja sljedeće četri funkcije: pregled imena, prijavljivanje,
potvrđivanje imena i brisanje imena. Pregled imena se koristi kako bi se
doznala mrežna adresa prijenego što se
pokuša pristupiti uslugama u NVE-u.
Prijavljivanje imena omogućuje čvoru da stvori vlastitu tabelu
imena. NBP potvrđuje da ime nije u
upotrebi i zatim ga pridružuje mrežnoj adresi i upisuje u tabelu.
Potvrđivanje imena se koristi kako bi se utvrdilo da li je prije
pregledano ime još točno.Brisanje imena se upotrebljava za brisane dijela
tabele imena kada se npr. čvor isljuči iz mreže.
AppleTalk Update-Based Routing Protokol (AURP)
AppleTalk Update-Based Routing Protokol (AURP) je dio transportnog sloja koji
moogućava da se dvije ili više AppleTalk mreža može povezati preko Transmission-Control
Protocol/Internet Protocol (TCP/IP) kako bi formirali AppleTalk
globalnu mrežu. AURP zatvara pakete u UDP zaglavlja što im omogućava da
mogu biti transportirana preko TCP/IP mreže. AURP ima dvije komponente: vanjski
ruteri i AURP tunel.
Vanjski ruteri spajaju lokalnu AppleTalk mrežu na AURP
tunel. Vanjski ruteri pretvaraju AppleTalk
podatke i usmjeravaju informacije do AURP-a. Vanjski ruter radi kao
AppleTalk ruter u lokalnoj mreži i kako kranja točka u TCP/IP mreži. Kada
se vanjski ruter prvi put spoji na AURP tunel oni međusobno izmjene
podatke sa ostalim vanjskim ruterima. Zato vanjski ruteri usmeravanju promet
samo kod sljedećih okolnosti:
·
Kod
dodavanja ili brisanja mreže iz tabele za usmeravanje
- Kada se udaljenost između mreža
promijeni
AURP tunel radi
kako jedna virtualna veza između udaljenih AppleTalk mreža. Na putu
između vanjskih rutera može biti bilo koji broj fizičkih
čvorova, ali ti čvorovi su transparentni za AppleTalk mreže. Postoje
dvije vrste AURP tunela: point-to-point tunel i multipoint tunel.
Point-to-point tunel spaja samo dva vanjska rutera dok multipoint tunel spaja
tri ili više vanjska rutera. Zatim postoje dvije vrste multipoint tunela:
putpuno spjen i djelomično spojen tunel. Potpuno spojen tunel
omogućava svim ruterima da međudobno izmjenjuju pakete. Kod
djelomično spojenog tunela jedan ili više vanjskih rutera je ne prepoznaje
sve vanjske rutere.
Slika
15. Prikaz AURP tunela
AURP prilagodba
Kod
izmjene informacija kroz AURP tunel, AppleTalk paketi se moraju pretvoriti iz RTMP-a,
ZIP-a, IGRP-a u AURP. Ti se paketi zatim smještaju u zaglavlje UDP protokola da
bi se prenjeli kroz TCP/IP mrežu. Pretvorbu i prlagodbu obavljaju AppleTalk
vanjski ruteri koji primaju pakete koje treba poslati udaljenoj AppleTakl
mreži. Vanjski ruteri pretvaraju te pakete u AURP pakete koji se zatim smještau
u UDP zaglavlja i šalju kroz tunel (TCP/IP mrežu).
TCP/IP
mreža rukuje tim paketima kako normalim UDP prometom. Udaljeni anjski ruter
prima UDP pakete i zatim skida UDP zaglavlja. Zatim se AURP paketi pretvaraju u
orginalne formate i šalju dalje na odredište.
AppleTalk Transaction Protocol (ATP)
AppleTalk Transaction Protocol (ATP) koji
manipulira prijenosom između dva AppleTalk socketa. Prijenos se sastoji od
zahtjeva za prijenos i odaziva na zahtjev za prijenos. Socket koji zahtjeva
prijenos šalje zahtjev tako da zatraži primatelja da obavi neki zadatak. Na taj
zahtjev primatelj obavlja traženi zadatak i šalje odgovarajući odgovor.
Kod slanja i primanja ATP obavlja najvažnije funkcije transportnog sloja, uključujući potvrdu, ponovno
slanje, sekvenciranje paketa, segmentaciju i ponovno slaganje paketa.
Nekoliko
protokola radi na ATP-u, uključujući AppleTalk Session Protocol (ASP) and the Printer-Access Protocol (PAP).
Različiti
uređaji ogovaraju različito ovisno o kojem se od dva načina
prijenosa podataka koristi: At-Least-Once
(ALO) or Exactly-Once
(XO). ALO transakcije se koriste kad se kod izvršavanja prvog prijenosa
zatraži ponovni prijenos. Ako nema odgovora na zahtjev za ponovljeni prijenos izvor će ponovo poslati zahtjev. XO
transakcije se koriste kad bi ponovljeni zahtjev mogao poremetiti funkcioniranje protokola. Uređaji koji
primaju vode listu svakog nedavnog prijenosa da bi osigurali da ponovljeni zahtjev dođe samo jednom.
AppleTalk Echo Protocol (AEP)
AppleTalk Echo Protocol (AEP) je dio transportnog sloja
AppleTalk stoga koji generira pakete koji ispituju dostupne mrežne
čvorove. AEP se može ugraditi u bilo koji AppleTalk čvor i on ima
statički dodijeljen broj socketa 4 ( Echo socket).
Za
testiranje dostupnosti čvora, AEP-ov paket se proslieđuje DDP-u koji
adresira paket i oznaći ga kao AEP paket. Kada je paket primljen na
odredištu DDP ga pregledava i utvrđuje da se radi o AEP paketu te ga
kopira i kao odgovor vraća na izor.
AppleTalk Upper-Layer Protocols
AppleTalk
uključuje usluge sloja za pristup, sloja za prikaz i sloja za primjenu.
Četri ključne implementacije su uključene u slpj za pristup u
AppleTalk stogu protokola. Sloj za pristup uspostavlja, upravlja i zatvara veze
između sloja za prikaz.
Sloj
za pristup uključuje AppleTalk
Data-Stream Protocol (ADSP), Zone-Information
Protocol (ZIP), AppleTalk
Session Protocol (ASP), and Printer-Access
Protocol (PAP).
AppleTalk Filing Protocol (AFP) je ugrađen na sljevima za prikaz i primjenu
u AppleTalk stogu protokola. U osnovi sloj za prikaz pruža različite
funkcije koje se primjenjuju na sloju za primjenu. Sloj za primjenu komunicira
sa programima i aplikacijama koji
predstavljaju komunikacjisku komponentu.
Slika 16.
AppleTalk protokoli pokrivaju tri viša sloja Osi modela
AppleTalk Data-Stream Protocol (ADSP)
AppleTalk Data-Stream Protocol (ADSP) je dio sloja za pristup u
AppleTalk stogu protokola koji uspostavlja i održava punu dvostruku vezu
između dva AppleTalk socketa. ADSP jamči da će podatci biti
pravilno proslijeđeni i da se
paketi neće duplicirati. ADSP također uključuje i mehanizam za
kontrolu protoka koji omogućava odredištu da smanji brzinu odašiljanja
izvora. ADSP radi iznad DDP protokola.
AppleTalk Session Protocol (ASP)
AppleTalk
Session Protocol (ASP) je dio sloja za pristup u AppleTalk stogu protokola koji
uspostavlja i održava vezu između AppleTalk klijenata i servera. ASP
omogućuje klijentu da uspostai vezu sa serverom i da šalje naredbe i
instrukcije tom serveru. Više klijenata može u isto vrijeme uspostaviti vezu s
jednim serverom.ASP koristi usluge koje pružaju niže slojni protokoli potput
ATP-a i NBP-a.
Printer-Access Protocol (PAP)
Printer-Access
Protocol (PAP) je dio sloja za pristup u AppleTalk stogu protokola koji
omogućuje radnim stanicama da
uspostave vezu s serverom, posebno printerom. Veza između radne stanice i
servera se uspostavlja kad radna stanica podnese zahtjev za vezu s
odeđenim serverom. PAP upotrebljava NBP da bi saznao mrežnu adresu servera
i tada otvara vezu između klijenta i servera. Podaci između klijenta
i servera se izmjenjuju uz korištenje ATP-a. Kada je komunikacija završena, PAP
prekida vezu. Serveri u koje je ugrađen PAP podržavaju simultane veze s
klijentima. To omogućuje mrežnom printeru da npr obrađuje podatke od
nekoliko radnih stanica u isto vrijeme.
AppleTalk Filing Protocol (AFP)
AppleTalk
Filing Protocol (AFP) dopošta AppleTalk radnim stanicama da dijele datoteke
preko mreže. AFP obavlja zadatke na slojevima za prikaz i primjenu AppleTalk
stoga protokola. AFP održava transparentnost mreže tako što dopušta korisnicima
da manipuliraju datotekama na udaljenim računalima isto kao da su na tom
računalu. AFT upotrebljava usluge protokola ASP, ATP i AEP.
AppleTalk Protokol Stog
Slika 17. AppleTalk protokol stog
Format DDP paketa
Sljedeći
opis sumira polja koja se povezuju s DDP paketima. DDP paket ima dva oblika:
·
Kratki DDP Paket---Taj format se koristi za slanje
između dva čvora na istom mrežnom segmentu u ne proširivoj mreži. Taj
se format rijetko koristi u novim mrežama extended
- Proširen DDP Paket--- Prošireni format se koristi za prijenos
između dva čvora s različitim mrežnim brojevima (kod ne
proširivih mreža), i za prijenos u proširene mreže
Slika 18. Pregled proširenog DDP paketa
Prošireni
DDP paket koji je prikazan na slici 18.
je detaljnije objašnjen u nastavku:
·
Hop Count---Broji broj posredničkih uređaja kroz
koje je paket morao proći. Na izvoru u to polje se upisuje nula. Svaki
posrednički čvor kroz koji paket prođe povećava njegovu vrijednost
za jedan. Maksimalni broj skokova je 15
- Length---Pokazuje punu
dužinu, u bajtima, DDP paketa
- Checksum---Sadrži
kontrolni broj koji se koristi za detekciju grešaka. Ako provjera grešaka
nije obavljena vrijednost tog polja se postavlja na nula
- Destination Network---
Pokazuje 16 bitnu adresu odredišta
- Source Network---Pokazuje 16 bitnu adresu izvora
- Destination Node ID---Pokazuje adresu odredišnog čvora (8
bita)
- Source Node ID---Pokazuje adresu izvornog čvora (8
bita)
- Destination Socket---Pokazuje adresu socketa na odredištu (8
bita)
- Source Socket---Pokazuje adresu socketa na izvoru (8
bita)
- Type---Pokazuje kojem sloju i protokolu
pripadaju podaci
- Data---Sadrži podatke iz viših slojeva
protokola
Sažetak
Postoji mnogo protokola i ako vam se to čini kao nepotrebno to nije
tako. Određeni protokoli imaju različite prednosti u određenim okruženijima. Niti jedan
standardni protokol neće najbolje raditi u raznim okruženjima. NetWare radi
dobro kod mali računalnih mreža dok je gotovo neupotrebljiv kod velikih
mreža, APPC radi dobro kod peer-to-peer mrežnih okruženja, a TCP/IP radi
najboje kod internet mrže i heterogenih mreža.
Literatura:
Fjodor Ružić: S računalom po svijetu, Mozaik knjiga, Zagreb
1995
Darko Brodić: Novell Netware, Procon, Zagreb 1994
http://www.infosyssec.org/infosyssec/netprot1.htm